Hrvatska želi elitni turizam, ali za sada se događa - suprotno

"Gostiju ima, ali puno manje troše", rečenica je koju su nam izgovorila tri od četiri sugovornika s kojima smo razgovarali jedan dan u Poreču, pokušavajući pronaći odgovor na vječno pitanje "kakva je sezona". Dvoje su ugostitelji a jedan zlatar, a zajedničko im je da ove godine iz svoje ponude prodaju jeftinije artikle.

Iako Hrvatska želi postati elitna destinacija, u koju dolazi manje turista veće platežne moći, čini se da se događa upravo suprotno. Dolaze nam gosti koji troše manje.

S druge strane, nema više bogatih Rusa, dobrostojećih Nijemaca je malo, kao i dobrih potrošača iz drugih država. Kako nam je rekao jedan sugovornik, vratili su nam se naši stari gosti. Ili su samo ostali.

"Istra se uvijek bazirala na masovnom turizmu. To nam treba da bi mogli opstati. Imamo masu, a na kvaliteti trebamo raditi. Nikad nećemo imati takve goste da bismo mogli funkcionirati na visokim cijenama", kaže Mauro Momić, menadžer restorana u hotelu Palazzo, objašnjavajući da su cijene otišle gore, ali ne baš s razlogom.

"Ako kila nečega poskupi 5 eura, ne moraš i ti porciju dignuti za pet eura", njegovo je mišljenje.

Ako se slažu da gostiju ima, ali ne troše, naši sugovornici se ne slažu da su cijene previsoke. Dok Momić u jednom trenutku kaže da su otišle u nebesa, Robert Daka, zlatar iz Dekumanove, kaže da to baš i nije tako.

"Ja popričam skoro sa svakim tko uđe u trgovinu i nitko nije rekao da je u Hrvatskoj preskupo. Još ih i pitam za to. Oni stari gosti, koji su dolazili prije 10-15 godina, njima je skupo. Ne vjerujem da smo pretjerali s cijenama u ugostiteljstvu, možda u smještaju", kaže Daka i dodaje da je sezona "kako kome".

"Kako si se pripremio, tako će ti biti. Ali definitivno je da ljudi manje troše. Ima ih, ali manje kupuju. Očito se osjeti recesija u Njemačkoj. Njemačka kihne, ostali idu u bolnicu", kaže Daka i otkriva da je cijena zlata na svjetskom tržištu jako narasla, zbog čega se slabo prodaje. Zato su tu drugi proizvodi, poput Pandore.

Zaključuje pak u optimističnom tonu:

"Ljudi pričaju da je nekad bilo bolje, ali to je nostalgija. Ja mislim da je sada bolje."

Marko Gudeljević, vlasnik restorana Marconi nedaleko Eufrazijeve bazilike, iznio je konkretan podatak. Kaže da je prije znao do ovog datuma prodati 350 kilograma bifteka, a sada ni 100. A svi znamo da je biftek obično najskuplji na jelovniku. Ono što nam je neugodno naručiti kada netko drugi plaća, a skupo kada mi plaćamo. Dakle, gostiju ima, ali manje troše. Što se jede? Pizze i pašte.

"Ova sezona nema nikakvu razliku u odnosu na prošlogodišnju. Što se tiče broja gostiju, mi imamo čak i neki rast. Potrudili smo se da gostima pružimo pristupačne cijene. Aperol koji je koštao 8 eura stavili smo na 5, a pivo koje je koštalo 4 stavili smo na 3", otkriva Gudeljević tajnu svog uspjeha i potom zaključuje:

"Ulazni troškovi su sigurno veći 20 do 30 posto. Treba puno obrtaja da bi se nešto zaradilo. Ljudi komentiraju naše cijene i kažu da im nije skupo, a piše se svašta."

U prolazu gledamo iznose po tablama i oni su kao u Puli. Dakle, standard. Ispod 10 eura nema praktički ništa, cijene kreću od 10 do 15 za jeftinija jela pa dalje. U jednom objektu u Parku Olge Ban pronašli smo ćevape za 8 eura. To je vjerojatno najjeftiniji obrok u Poreču.

Jedini koji nam se nije požalio da gosti manje troše je Nikola Bijelić, vlasnik kultnog restorana Sveti Nikola, gdje su objedovali obitelj Ecclestone, princ Albert, Severina, Čolić, Lothar Matthäus i mnogi drugi. Bili su tu i praktički svi hrvatski predsjednici.

"Sezona je fenomenalna. Šesti mjesec nam je možda dva-tri posto bio slabiji, a sedmi je isti kao prošle godine", ističe Bijelić, dodajući da je ove sezone podigao cijene prvi put nakon 2015. ili 2016., nije se mogao točno sjetiti. A i to zato što su nabavne cijene jako narasle.

"Digli smo sedam do deset posto. Kada određujem cijene, ja gledam nabavne i vodim se onime što bih ja želio platiti kod nekog kolege, a ne koliko mogu platiti. Svi mi si možemo priuštiti određene stvari. Istra živi fenomenalno", pozitivan je Bijelić, kojeg ljuti jedino postupak izdavanja radnih dozvola, jer je izuzetno spor i birokratiziran.

To je svakako zanimljiva tema, kojoj bi trebalo posvetiti poseban tekst.