'Kajkam kao Buzećani. Ali po domaće znam reći samo kapuz'

On Zagrepčanin, ona Splićanka. Žive i rade u Istri, evo četvrtu godinu. Već ova kombinacija supružnike Kovačić, Antonija (25) i Klaru (23), nameće kao zanimljive sugovornike za ljetnu ćakulu u hladu. Razgovaramo na terasi buzetskog boutique hotela i retorana „Vela vrata“, u kojem je Antonio šef kuhinje. Klara, kao digitalni nomad, radi u službi za korisnike za zagrebačku tvrtku koja pruža usluge britanskoj kompaniji, studirajući usput pravo. I uopće joj nije žao što je na sjever Poluotoka došla, kako veli, prvenstveno zbog supruga. Štoviše.

„Buzet nam je ranije, dok smo živjeli i radili u Novigradu, bio samo usputna stanica. Nikad nisam razmišljala da ćemo se skrasiti ovdje. Ali grad je toliko šarmantan i drugačiji. Istrijani su jako ugodni i bude im simpatičan ovaj naš naoko čudan spoj“, započinje Klara. „Oboje dolazimo iz većih sredina, navikli smo na žižu, puno svita, pa nam paše ovako, da je sve malo mirnije. U Splitu od turista ne možeš spavat, a ovdje navečer pozdraviš ljude na ulici, jer svakoga već znaš, i greš leć“.

Splićanka bez mora

Kako Splićanka diše bez jadranskog plavetnila pod nosom? „Lipo mi je more, ali nije da ne mogu bez njega. Istra i Dalmacija skroz su slične, što mi paše. To je taj temperament: i kad viču na tebe, nema tu zle krvi, ne misli to nitko ništa osobno, nego, eto, sad si ga iznervirao, a sutra ćete biti najbolji prijatelji“, dodaje.

Učas su se naši sugovornici, shvatili ste, udomaćili. Antonio, istinabog, još muku muči s lokalnim govorom. Iako je i sam kajkavac kao i  Buzećani, ovi su odmah kužili Purgera u njemu. „Trebalo nam je da se naviknemo na dijalekt, 'č' i ć', i to brzo govorenje. Ekipa krene pričati malo talijanski, malo istarski, ma ništa ih ne razumijem“, priznaje.

Pitamo ga ku je navadija ča po naše. „Jesam: kapuz!  Kapuz!“, ponavlja, smijući se, kako Istrijani kažu kupus.

I inače Antonio i Klara ne skidaju osmijeh s lica, teško da je to zbog ove ćakule, prije će biti da su do ušiju zaljubljeni i sretni. Zarazan je taj njihov optimizam. Kao da bi najradije zapjevali „Aj lipo je u Istri…“ Evo ih je i kolega fotoreporter Mile slikao kao da su na medenom mjesecu. A upoznali su se, otkrivaju, „preko interneta“. Jak neki signal. Kliknuli su na prvu.

Istru otkrivaju polako, natenane: prošli su zapadnu obalu, a spremaju se skoknuti do Labina, Rapca i tog dijela. „Kada dođu Amerikanci, obiteljski, iz ogromnih gradova i vide ovu prirodu, oni se raspamete. Evo neki dan, dvije Amerikanke dive se drevnom Buzetu: fotkaju te stare zidine, malo napuknutu kamenu ogradu… I tartufe vole, naravno. Bez njih, ništa“, primjećuje Klara.

Tartufi su najbolji u Buzetu

„Tartuf sam ranije, dok nisam znao dovoljno, gledao kao precijenjenu gljivu. Ali ovdje zbilja vidiš da ima priča iza toga. Pogotovo bijeli tartuf u sezoni: to je, jednostavno, posebna namirnica koju ne možeš ničime zamijeniti. Tartufa ima svugdje u Istri, ali u Buzetu su ipak najbolji jer tu su doma“, prisnažuje „masterchef“ Antonio.

Izvještio se u pripremi tjestenine - njoka, fuža, pljukanci – jer u malom hotelu, u kojem radi, „sve je domaće“. „Ljudima je gastronomski privlačan ovaj unutrašnji dio Istre. Točno vidiš da  dođu s guštom, uživati, opustiti se… Nemamo more, ali to turistima ne smeta, štoviše, osvaja ih priroda, staza „Sedam slapova“, lov na tartufe, to im je zanimljivo.

Ni zimi im na istarskom sjeveru nije dosadno. „Ima puno događanja, oduševljeni smo lanjskom Subotinom, adventom…, zbilja se Buzećani trude oživjeti grad. Nama je, uostalom, ovdje sve 'na pola sata'. Stalno putujemo, stignemo vidjeti svoje, u godinu i pol prešli smo 50 tisuća kilometara“, nadopunjuju se.

Eh, da, digitalne nomade nekako stalno „daljine vuku“, ali… „Usidreni smo, barem zasad, ovdje, u Buzetu! Moj posao, istina, ne ovisi o mjestu, mogu raditi bilo kad i bilo gdje, što je velika prednost. Ma znaš što ću ti reć', na kraju me ipak vuče Hrvatska, i kod nas bih bilo gdje mogla biti. Ok  je otići vani na putovanje, ali baš živjeti, to ne. Tu sam doma, naši ljudi su mi drukčiji, otvorena sam i uklopim se gdjegod“, zaključuje ćakulu Klara. (Napisao: Igor Radić; Snimio: Milivoj Mijošek)