'Nisam pobjegao od rata, nego od lošeg života i korupcije'

„Svi su me primili kao svog, kao da sam tu rođen. Imam jako dobre kolege na poslu“, pripovijeda Oleksandr Lahutenko, 36-godišnji Ukrajinac na radu u Pulaprometu. On je jedan od 76 šofera i jedini strani radnik u pulskom javnom prijevozniku, gdje je zaposlen od lanjskog prosinca. Vozi sve linije, gradske, prigradske. Zadovoljan je radnim vremenom uz koje, kaže, stigne vidjeti djecu kako rastu, more. More je vrlo bitan faktor. Tko se jednom u njega umoči, ne odlazi iz Pule. Zapravo, more je bilo presudno da dođu baš u Pulu. Odabrala ju je supruga, nakon što su razgovarali s prijateljem koji je tad stanovao u Zagrebu i koji je potvrdio da je život u Hrvatskoj lijep. Kasnije je i on stigao u Pulu. Otkad su tu, nitko od njih nije bio na bolovanju. Oleksandr to pripisuje pulskoj morskoj klimi.

Oleksandr je u grad s obitelji stigao lanjskog srpnja i smjestio se u unajmljenom stanu na Velom Vrhu. U Ukrajini je ostavio oca, sestru, kuću i zemlju.

„Nisam pobjegao od rata, nego od lošeg života i korupcije. Prosječna plaća u Ukrajini je oko 250, 300 eura. Moj otac s 40 godina radnog staža prima penziju od 72 eura, pa i sad sa 65 godina mora i dalje raditi. Cijene su gotovo jednako visoke kao i u Hrvatskoj“, kaže Oleksandr. Obitelj je živjela u gradu Radomyshi, udaljenom stotinjak kilometara od Kijeva.

Kaže da u Ukrajini prije rata nije bio loš odnos između Rusa i Ukrajinaca.

„Moja supruga je Ruskinja s ukrajinskim državljanstvom. Propaganda i nacionalizam učinili su svoje. Uz ovaj mentalitet, susjed protiv susjeda, bogati protiv siromašnih, ne trebaju ti ni Rusi“, rezonira Oleksandr.

„Kad je počeo rat, ruska vojska je stigla 30-ak kilometara do mog grada i onda smo na dva tjedna otišli u Vonohradiv, gradić na granici s Mađarskom. Mislili smo da će sve brzo završiti, da ćemo se vratiti kući, a ne da tvoj život stane u jedan auto“, prisjeća se.

Međutim, dva tjedna pretvorila su se u dvije i pol godine. Nakon godinu i pol boravka u Vonohradivu, Oleksandr, supruga, dvoje djece i pas sjeli su u auto i došli u Pulu. No, ona nije bila njihov prvi izbor. Prvo su željeli otići u Kanadu, vize su bile spremne, no valjalo je još riješiti biometrijski otisak prsta. Tu je, veli Oleksandr, sve zapelo.

Direktor Pulaprometa Tomislav Josipović kaže da su uspjeli preduhitriti nedostatak vozača financiranjem školovanja za „D“ kategoriju, što se, kaže, pokazalo uspješnom strategijom.

„Trenutno su na školovanju još dva kandidata i jedna kandidatkinja. Vozača iz regija Srbije i BiH trenutno nemamo, kao ni vozača iz dalekoistočnih zemalja. Jedan od novozaposlenih vozača dolazi iz Ukrajine i izuzetno nam je drago da smo u jednoj takvoj situaciji pomogli osobi koja je u naš grad došla kao izbjeglica. Prosječni primitak vozača za lipanj iznosi 1.262,59 eura, a na jesen se nadamo dodatnom povećanju plaća“, najavljuje Josipović.

„Korupcija je u Ukrajini vidljiva na svakom koraku, u ratu je procvjetala, to je način života. Moraš platiti svugdje, i kad ideš liječnikoj komisiji, i kad registriraš auto. Moj šogor, invalid od rođenja, morao je odnijeti kuvertu komisiji da bi dobio potvrdu o invalidnosti, koja je inače besplatna. Onima koji nemaju novca, a radi se o nekoliko tisuća eura, kažu da moraju stati u red, čekati, ne možeš ni dočekati. Ni mi nismo uspjeli dobiti dozvolu za biometriju prsta jer je prije toga bilo potrebno nabaviti broj za čekanje na taj dokument. Neki su se dosjetili pa napravili biznis: kupili bi po deset brojeva i onda ih preprodavali na crno“, kaže.

Ako te, nastavlja, na ulici pokupe u autobus s vojskom, u rat ne ideš ako imaš pare. Ako nemaš, ideš na prvu crtu.

„Donesen je novi zakon po kojem se svi muškarci u dobi od 18 do 60 godina u roku od tri mjeseca moraju prijaviti u vojnu upravu. Ako to ne učine, kazna je 400 eura. Mislim da taj novac ne ide u državni budžet“, smatra Oleksandr. 

Nakon što je propao plan o odlasku u Kanadu, odabrali su Pulu.

Oleksandr se prvo zaposlio u sezoni u Konzumu u Banjolama, gdje su ga, kaže, lijepo primili i pripremili ga za život u Istri. Hvali šeficu Elviru od koje je naučio hrvatski jezik, kojim vrlo dobro barata, možda uz malo siromašniji vokabular.

„Naučio sam da je potrebno puno strpljivosti, da moraš raditi i ono što ne voliš, posao za koji se nisi školovao, potisnuti ego, da bi zarađivao i za obitelj, ne samo za sebe“, kaže Oleksandr, koji je završio srednju tehničku školu, a u Ukrajini je također radio kao šofer u javnom međugradskom prijevozu. 

Da bi se zaposlio u Pulaprometu, morao je položiti vozački ispit za autobus, tzv. kod 95, dobiti europsku kvalifikaciju. I tu vuče paralelu s Ukrajinom gdje je, veli, dovoljna samo vozačka.

U autobusu dobro komunicira s putnicima, jedino je, veli, potrebno strpljenje u razgovoru s penzionerima, koji znaju prigovoriti kako je parkirao, kako krenuo.

Planova u ovakvoj situaciji zasad nema.

„Sad nam je dobro, a što ćemo dalje, ne znamo. Htjeli bismo kupiti stan ili izgraditi malu kuću, ali moraš raditi pet godina da bi dobio stalan boravak. Istra je drugačija od Zagreba, tamo je sve užurbano, kao i u Ukrajini. Ovdje sve ide polako. Ako hoćeš vaditi krv, čekaš tjedan dana, ako želiš bankovnu karticu, čekaš mjesec dana, kod autolimara se moraš naručiti tri tjedna ranije. Ako u Ukrajini trebaš kod liječnika, primit će te sutra ako je danas zauzet, na bankovnu karticu čekaš 20-ak minuta. Mi Ukrajinci smo nestrpljivi, hoćemo sve i odmah“, kaže.

Kratko je vrijeme radio i u drugoj pulskoj tvrtki, u međugradskom prijevozu, ali se ubrzo vratio u Pulapromet.

"Novca nikad dosta, ali moraš biti zadovoljan onime što imaš. Ako nisi zadovoljan s 500, onda ti nisu dosta ni tri tisuće. Radio sam i za veću plaću, samo radiš, ne vidiš život, ni djecu, ni more. Ništa. Zato sam se vratio", podcrtava Oleksandr Luhatenko.  (Mirjana Vermezović Ivanović)