Kolege se poklonile prvom rektoru pulskog Sveučilišta

Profesoru dr. sc. Marčelu Dujaniću uručeno je u Vukovaru priznanje Zbora veleučilišta za poseban doprinos razvoju stručne i nastavne djelatnosti.

To vrijedno priznanje dodijeljeno mu je, kako stoji u obrazloženju, za njegovo neiscrpno zalaganje u znanstvenom, nastavnom i stručnom području rada, te za izniman doprinos razvoju visokoškolskog obrazovanja. Profesor Marčelo Dujanić rođen je u Pazinskim Novakima, magistrirao je 1977. na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, a doktorski stupanj stekao 1984. na Sveučilišnom centru ekonomskih i organizacijskih znanosti u Rijeci.

U svom znanstvenim i akademskom radu istaknuo se angažmanom u povezivanju visokog obrazovanja s europskim prostorom te poticanju regionalnog napretka obrazovnog sustava. Kroz svoju karijeru, intenzivno je sudjelovao u osnivanju, razvoju i napretku Veleučilišta u Rijeci, obavljajući dužnosti rektora i dekana od 1998. do 2006. godine.

Profesor Dujanić ostavio je vrlo značajan trag u razvoju i napretku Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli kao njegov prvi rektor od kraja 2006. do početka 2009. godine, bio je autor elaborata o osnivanju Veleučilišta u Vukovaru, Veleučilišta u Kninu i Veleučilišta u Gospiću, a svesrdno je podržavao i razvoj Istarskog veleučilišta i to u najkritičnem razdoblju njegova postojanja. Njegovo predano djelovanje i stručnost u području visokog obrazovanja, zaključile su kolege, nedvojbeno je pridonijelo poboljšanju obrazovnog sustava i razvoju institucija diljem Hrvatske, te su prilikom dodjele priznanja zahvalili profesoru Dujaniću na iznimnom doprinosu akademskoj zajednici.

Ova nagrada kolega je i svojevrsna rehabilitacija nakon optužbe iz 2012. godine kada su on i tadašnji rektor Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli Robert Matijašić, zajedno s još tri profesorice istog sveučilišta, kazneno prijavljeni zbog navodnog krivotvorenja službenih isprava i zloporabe položaja i ovlasti, a koje su nakon duge pravne bitke na Općinskom sudu u Puli 30. kolovoza 2019. godine sve pravomoćno odbačene.

Njegova borba s pravosuđem i dokazivanjem pravde trajala je punih osam godina. Prema tadašnjoj optužnici, Dujanić je u prosincu 2007. godine kao rektor svojim potpisom ovjerio 43 diplome Pulskog sveučilišta koje su studentima potvrdile da su završili viši stupanj obrazovanja nego što doista jesu. Studenti su, naime, završili stručni dodiplomski studij, a zahvaljujući spornoj ovjeri studenti su dobili potvrdu da su s uspjehom završili program sveučilišnog dodiplomskog studija.

Slučaj je došao do policije kada su tri tada optužene profesorice, kao predsjednica i članice Povjerenstva za izbor znanstvenog novaka u suradničkom zvanju asistenta, potkraj 2007. i početkom 2008. godine, jednoj 31-godišnjakinji iz Pule, koja je bila među tom 43-oricom koji su završili stručni, a ne sveučilišni dodiplomski studij, dale službene potvrde da ispunjava propisane uvjete za prijam.  

Prof. Dujanić otpočetka se branio tvrdnjom da je to bila prva generacija studenata koji su diplomirali na pulskom Sveučilištu i da u to vrijeme još uvijek nije bila jasna pravna regulativa po tom pitanju, te da je diplome potpisao nakon što su one prošle redovnu unutarnju kontrolu tajništva, na čijem je čelu bio glavni tajnik, inače po struci pravnik. Tajnik je u prvim iskazima policiji čak tvrdio da je već tada upozorio Dujanića da su diplome sporne, što se kasnije pokazalo netočnim.          

Dok su na stranicama novina i portala vrištali naslovi poput „Mutni poslovi: Dujanić lažirao 43 diplome“, ovaj ugledni profesor rodom iz Pazinskih Novaki, uz pomoć odvjetnika Dina Čekade, započeo je dugotrajnu pravnu bitku kako bi dokazao svoju nevinost. Iako mu je tužiteljstvo nudilo nagodbu s uvjetnom kaznom, Dujanić na to nikako nije htio pristati. Znao je da nije kriv, da je sve učinio u dobroj vjeri i na preporuku sveučilišnog pravnika.

Iako odavno u mirovini Marčelo Dujanić nije htio ostati upamćen kao nekakav 'falsifikator'. Nije mogao otrpjeti nepravdu koja mu je nanesena. Nažalost, i istarska akademska zajednica tada se olako bila ogradila od njega iako je upravo on najzaslužniji što Pula danas ima svoje sveučilište. Za one koji to možda ne znaju, Sveučilište u Puli otvoreno je na njegovu inicijativu. Dujanić je u to vrijeme bio rektor Veleučilišta u Rijeci, bio je praktički pred mirovinom i nikakvih drugih interesa, osim emotivnih nije imao za otvaranjem Sveučilišta u Puli. Jednostavno, htio je svoju uspješnu akademsku karijeru zaokružiti osnivanjem Sveučilišta u njegovoj rodnoj Istri.                      

I zato je do kraja ustrajao u namjeri da dokaže svoju nevinost, u čemu je na kraju i uspio. Nakon sedam mučnih godina i borbi koje su prof. Marčelo Dujanić i njegov odvjetnik Dino Čekada vodili, pod pritiskom dokaza Općinsko državno odvjetništvo na kraju je samo odustalo od kaznenog progona. (M.P. i N.Č.)