Zašto je Plinio mogao, a Kutići o tome očito ne razmišljaju?

Obećao sam samom sebi da ću biti umjeren. Ako ću kojim slučajem ponešto napisati za objavu u javnom prostoru, neka to bude pozitivno, afirmativno, nikako larpurlartistička varijanta napada radi napada. 

Isto tako obećao sam si da ću, bude li prilike, napisati koju riječ o vodnjanskom odbojkaškom klubu. Malom, možda, po formatu, proračunu i infrastrukturnim mogućnostima, ali velikom po ostvarenjima djevojčica koje u kasnijoj osnovnoškolskoj i ranoj srednjoškolskoj dobi ostvaruju rezultate kojima daleko nadmašuju uvjete za trening.

To je fenomen naših prostora – što malim sportašima manje omogućiš, oni više vraćaju. Time kao da se inate nesposobnošću odraslih da u taj uspjeh ugrade barem mali dio svojeg doprinosa. Improviziranjem, vodnjanske odbojkašice postale su školske državne prvakinje. Bilo bi dobro da im se kroz sustav vlasti u tome ne odmaže, kad se već ne pomaže.

Obećao sam si da ću riječima za njegova djela, res non verba, pohvaliti vodnjanskog odbojkaškog trenera Gordana Čorića koji sportski, ali i životno odgaja našu djecu, više to radeći vječnom, simpatičnom, bučnom kritikom, nego nepotrebnom, kičasto patetičnom pohvalom.  

Obećao sam si i da ću postaviti jedno potencijalno škakljivo i provokativno, ali suštinski dobronamjerno pitanje. Nije da to pitanje zahtijeva posebnu inteligenciju, no u uvjetima vodnjanske političke, a sada već i ljudske nesnošljivosti, u atmosferi prepunoj zlobe i pakosti, ono ima određenu težinu. 

Obećao sam sebi i drugima da ću postaviti pitanje zašto je baljanski poduzetnik Plinio Cuccurin u značajnom postotku, kad je ostvario velike poslovne uspjehe, mogao sufinancirati gradnju sportske dvorane u Balama, dok braća Kutić, vodnjanski Infobipovci zbog kojih ovaj gradić ima prepoznatljivo mjesto na informatičkoj karti svijeta i možda potencijal neke nove varijante europske Silicijske doline, o tome očito ne razmišljaju. Pitanje je da li oni to ne žele ili im to osmišljeno nikad nitko nije ponudio. Odgovore znaju braća Kutić. 

U zapadnim civilizacijama, prije svega razvijenim, skandinavskim, bogatstvo sa sobom nosi odgovornost prema zajednici. Ono obvezuje. Poziva na solidarnost. Bogati ne moraju, ali brojni među njima žele sudjelovati u kreiranjima pozitivnih društvenih, a ne jeftinih stranačkih politika. Dijele, daruju, poklanjaju iz uvjerenja, zbog želje i primjera. Nije Lucius Seneca uzalud napisao da "ljubiš druge ako želiš da te ljube", "daj, ako želiš dobiti"… naklonost, simpatije, status, priznanje. Kutići, oni su ti koji mogu i moraju, kao i Cuccurin. Ako žele, mogu pokrenuti, inicirati. Mogu biti mecene, poput rimskog bogataša Mecenata, proslavljenog podupiranjem pjesnika. Takvim angažmanom dobit će potvrdu svog statusa među sugrađanima. Stoga ću opet postaviti pitanje - zašto je Plinio Cuccurin želio i mogao nešto što Roberto i Silvio Kutić neće, ne mogu ili za to postoji neki treći razlog. Pomicanje granica i brda odvija se u glavama. Još su važnija uvjerenja da se radi nešto korisno za zajednicu. U takvoj priči pun takuin je samo sredstvo, nije cilj.      

Treba li uopće govoriti koliko je sport u današnjem odgoju djece važan, koliko udaljava od pošasti alkoholizma, droge i kockanja. Već je dokazano da su djeca sve sklonija depresiji, anksioznosti, međusobnim brutalnim napadima, stigmatiziranju, podsmjehu i uvredama, nasilju i pratećem voajerizmu. U atmosferi gubitka društvenih vrijednosti nova sportska višenamjenska dvorana u Vodnjanu pozitivno bi utjecala na mentalno i fizičko zdravlje djece koja bi u njoj izbacivala višak energije te kvalitetno trošila slobodno vrijeme baveći se različitim sportovima, svejedno da li rekreativno ili natjecateljski. Ne ide li nova, zašto se ne dogradi, proširi, postojeća školska dvorana.

Birokratske prepreke su rješive, no nezainteresiranost, predrasude i sukobi sve koče. Rovinj i Poreč nedavno su od Vlade, HDZ-ove, koja u lažnom, nametnutom narativu, prezire Istru i Istrijane, ukupno dobili oko pola milijuna eura za neke zahvate na svojim školskim dvoranama. Može se, dakle. Dva, tri poziva, brza priprema dokumentacije. Istodobno, u Vodnjanu – muk. Ni riječi o tome. Kao da se to zbiva na Marsu, a ne u neposrednom susjedstvu. Tu se priča raspala, a gradonačelnik Edi Pastrovicchio pogubio. Uspješno upravljanje gradom, procesima i ljudima podrazumijeva koherentnost, upornost, fleksibilnost i dobronamjernost. Podrazumijeva kontinuirano traženje prilika kako napraviti nešto za opće dobro, zajednicu, djecu.

Podkapacitiran, zakazao je. Oni koji su ga doveli, distancirali su se. Imaju, kao, svoja posla. Bilo je važno skinuti prethodnika, notornog Vitasovića. Kao da priča time završava, a ne počinje. Ispast će, nažalost, da su četiri godine potrošene uzalud. Vodnjan, grad pun potencijala, nije se transformirao, popravio, uzdignuo. Vlast, sama sebi svrhom, svojoj djeci nije osigurala kvalitetan infrastrukturni standard, iako svako veće selo u Istri već ima svoju sportsku dvoranu, multimedijalni centar, okupljalište mladih koji umjesto cjelodnevnog preslušavanja besmislenih i besprizornih narodnjaka u takvom prostoru pronalaze i razvijaju svoje talente u umjetnosti, kulturi, muzici i sportu.

Sve je to u Vodnjanu zanemareno. Ispada, ona su nužno zlo, opterećenje, tu nema love ni glasova. Tko će se onda baviti tamo nekom djecom i tamo nekim dvoranama? Uz to, valjalo bi proračunski osigurati (konkretniji) novac za funkcioniranje klubova. Trebalo bi nagraditi najbolje, potaknuti solidne, podizati početnike, kupovati lopte, opremu, osigurati djeci putovanja, što duža i što dalje, radi stjecanja novih i korisnih životnih iskustava.

Opet, ma kome se s time zajebava. Život ide dalje i bez toga. Bitno da Bumbari grade vile i apartmane, prodaju ih i iznajmljuju, bitno da se sade ulike, zbrajaju euri, ispijaju hektolitri potoka stvarno dobrih vina i konzumira još bolje maslinovo ulje. Bitno je naći čistačice i konobarice, dobiti vize za jeftine radnike. Ali, u životu (Vodnjana) to nije sve. I nije dovoljno. (Robert Frank)