Od Istre preko Beograda do Guče

Ovog sam ljeta, zbog posla kojim se bavim, bio na mnogim feštama, ali nijedna od njih ne može se usporediti sa Saborom trubača u mjestu Guča u Dragačevu u zapadnoj Srbiji. Guču sam prvi put posjetio 2008. godine, nakon što sam slučajno zavolio zvuk trube i čak je, nažalost bezuspješno, pokušao svirati. Romano Malinarić iz labinskog gradskog orkestra posudio mi je jednu svoju staru trubu, no kako sam prvi zvuk (ne melodiju, već zvuk!) proizveo tek nakon mjesec dana pokušaja, shvatio sam je to ipak pretežak instrument za mene, ali ljubav prema njezinom zvuku ostala je nepromijenjena.

Inače, zvuk srpske trube, tzv. Balkan brass, postao je svjetski popularan nakon uspjeha Kusturičinih filmova, u kojima je ona glavna glazbena dekoracija, pa su, prije svega romski trubački sastavi danas popularni diljem Europe, a na Sabor trubača, osim iz susjednih balkanskih država, dolaze turisti iz mnogih zapadnih zemalja.

Legenda o trubačima iz Dragačeva

Povijesni zapisi kažu da su trube u Dragačevo počele stizati kao isluženi glazbeni instrumenti iz vojnih kasarni i bitaka krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Donosili su ih vojni trubači “značari” kao uspomenu na dane provedene u vojsci i na ratištima. Kada su shvatili da narod voli slušati trube, na njima su počeli svirati pjesme i narodne plesove (kola). U početku su svirali s postojećim muzičkim sastavima, a onda su se počeli udruživati u posebne orkestre. Tako je nastala legenda o trubačima iz Dragačeva. Između dva rata u Guči i okolnim selima sviralo je čak 15 trubačkih orkestara.

Prvi Sabor trubača održan je 14. listopada 1961. godine u Guči, a interes publike premašio je sva očekivanja organizatora. Na drugi Sabor sjatila se čitava zapadna Srbija, a na treći su stigli trubači iz južne i istočne Srbije.

Danas je Sabor trubača u Guči kulturna manifestacija poznata diljem svijeta, a posljednjih godina, uz festival Exit u Novom Sadu i tenisača Novaka Đokovića, najbolji promotor, ne baš uvijek popularne Srbije u svijetu.

Od Sabora žive svi žitelji Guče

Na drugi posjet Guči nagovorili su me (nije me trebalo puno nagovarati) Đani Vlačić iz Labina, Andrino Čekada iz Kapelice i Mauro Marečić iz Raše, koji su dosta slušali o ovoj manifestaciji, a ja sam im poslužio kao vodič.         

Sabor trubača ove se godine održavao po 53. put i trajao je čitav tjedan od 5. do 11. kolovoza. Kada sam naše domaćine upitao zašto Sabor traje toliko dana, kroz šalu mi je odgovoreno (iako nisam shvatio da je to samo šala), da organizatori, ali i svi žitelji Guče (mjesto ima oko 3000 stanovnika) toliko zarade od ovog događaja, da svake godine produžuju vrijeme trajanja, kako bi što više zaradili. A zarađuju doslovno svi: neki iznajmljuju sobe, neki livade za šatore, a neki dvorišta za parkiranje automobila.

Iako je, kažu, petak najbolji za posjet Guči, mi smo odabrali subotu. U petak ujutro smo krenuli iz Labina i preko Beograda navečer stigli u Požegu, grad u blizini Guče, gdje smo dvije noći prespavali. Natrag smo krenuli u nedjelju ujutro, a da se ne vraćamo istim putem i izbjegnemo moguću gužvu na graničnom prijelazu Bajakovo, otišli smo preko Šapca u Bosnu i Hercegovinu, odnosno Republiku Srpsku te se kroz Bijeljinu i Brčko digli na Orašje, i onda auto cestom od Županje nastavili prema Zagrebu, Karlovcu i Labinu.

Inače, u petak smo iz Labina krenuli u 7 sati ujutro i s obzirom da se Hrvatska može pohvaliti najboljim cestama u Istočnoj i Jugoistočnoj Europi (i među boljima u Europi) u Beogradu smo bili već za šest sati komotne vožnje. No, nismo odmah krenuli prema unutrašnjosti Srbije, jer smo prije toga htjeli doživjeti još jednu atrakciju – ručak na splavu. Naime, za one koji ne znaju Beograd je poznat po restoranima na splavovima što se nalaze uz rijeke Dunav i Savu i njihovim rukavcima. Ima ih stotinjak i već su postali toliki brend da se u turističkim vodičima riječ splav ne prevodi na engleski (jer bi doslovni prijevod bilo plovilo od drva i trstike), već se turistima preporučuju The Splavs.

Na nekim splavovima su samo „pevaljke“, a restorani su i mesni i riblji. S obzirom da smo bili uvjereni da je u Guči prethodnih dana „izvršen genocid“ nad svim janjcima i odojcima Dragačeva, na splavi smo se opredijelili za riječni meni, čega kod nas u Istri nema. Nas četiri i naš domaćin Saša Kresović iz Beograda pojeli smo svatko po jednu riblju čorbu, kečigu i na kraju jednog smuđa od dvije i pol kile, popili litru vina i tri Jelena (najpopularnije srpsko pivo iz Apatinske pivovare u Vojvodini) i sve to platili 150 eura. A za Beograd kažu da je duplo skuplji od ostale Srbije.

Atmosfera s house partyja 

No, vratimo se mi na Guču, glavnu temu ovog teksta i glavnog cilja našeg puta. To je jednostavno treba doživjeti. Iz Požege smo u Guču otišli taksijem i to iz dva razloga: prvi je što je problem naći parking mjesto, a drugi, veći razlog, što baš i ne bi bilo pametno tamo se šepuriti s hrvatskim tablicama. Ljudi su uglavnom okej i zbog toga što smo iz Hrvatske nismo imali nikakvih problema, čak naprotiv, ljubazno i srdačno smo svugdje dočekani, ali budala ima svugdje pa je nepotrebno bilo riskirati.

Kada dođete u Guču kao da ste došli u neki drugi svemir. Tisuće ljudi po ulicama, stotine mladih kampira uz rijeku, a zvuk trube i narodnjaka trešti na sve strane. Prema nekim procjenama Guču u jednom danu posjeti više od 100 tisuća ljudi. Sve nalikuje na jedan ogroman techno party u kojem je zvukove elektronske glazbe zamijenio zvuk trube. Ritam je isti, pa da čovjek na trenutak začepi uči i pogleda oko sebe mlade, atraktivne djevojke i mladiće kako plešu u ritmu trube, pomislio bi da je na nekom house partyu.

Dok glavne trubačke zvijezde nastupaju na stadionu, ostali orkestri sviraju po ulicama i restoranima. Kada smo se zaustavili u jednoj „kafani“ da popijemo po jednog Jelena (inače glavnog sponzora ovogodišnje Guče), odmah su nam uz stol došla četiri tamnoputa trubača i zasvirali „samo za našu dušu“. Nije bila neka kvaliteta, ali smo im ipak bacili „par hiljada dinara“, kao i jednoj maloj Ciganki koja je stavila crvenu periku i rekla da će nam „svirati harmoniku za dva dinara“. Dali smo joj 10 da nam ništa ne svira. 

Manje šajkača nego prijašnjih godina

Naši su nam domaćini pak rezervirali stol u najelitnijem restoranu Guče, pa smo večerali uz glazbu slavnog orkestra Dejana Lazarevića iz Požege, koji nikoga ne može ostaviti ravnodušnim, pa ni onoga tko nije pretjerani ljubitelj trube. Tamo smo jeli pečenu janjetinu a kao predjelo smo probali kuhani kupus, koji se kuha u glinenim kotlovima i koji je zaštitni znak Guče. Bilo nas je osam i sve što smo popili i pojeli čitavu večer (uključujući desert) platili smo 13.400 dinara, što je oko 800 kuna. Konobaru smo ostavili 600 dinara manče. Zaslužio je svaku paru, kao i svaki konobar s kojim smo imali posla u ta tri dana. Uslužni, raspoloženi, duhoviti, zabavni, pošteni… Mnogi bi naši konobari mogli u Srbiju na poduku iz uslužnosti.

Nakon večere otišli smo ispred bine slušati orkestar Dejana Lazarevića, ali bilo je nemoguće ostati na mjestu. Nekoliko atraktivnih djevojaka zgrabilo nas je pod ruku u povuklo u kolo. Ja sam se u jednom trenutku čak popeo na binu ali nažalost za tu avanturu nemam i materijalni dokaz jer je Đani, dok me snimao iPhoneom, zaboravio uključiti tajmer.       

Naravno, na Saboru trubača ima šajkača s kraljevskim obilježjima, što kod hrvatskog posjetitelja može izazvati nelagodu, ali ove ih je godine bilo puno manje nego 2008. godine, kada sam prvi put bio u Guči. Za pretpostaviti je da će ih svake godine biti sve manje i da će ovaj događaj, koji se tijekom 90-ih dijelom pretvorio i u nacionalistički dernek, ponovo postati isključivo folklorna manifestacija. (Tekst Nenad Čakić, foto: Nenad Čakić, Đani Vlačić i Rada Kresović)