U Rovinju su restorani loši kao i u Malagi. Kakve to ima veze sa Zakonom o turizmu?

Prošle godine supruga i ja za odmor smo odabrali Andaluziju. Cijene smještaja slične su kao i u Hrvatskoj, a trebao nam je samo hotel s bazenom i blizu mora da se možemo sunčati već u svibnju. Na jugu Španjolske temperature su u to vrijeme kao kod nas u lipnju, pa je to dobar izbor za svakoga tko želi potamniti prije pravog ljeta. Drugi, također bitan razlog zašto smo odabrali Andaluziju, je što Ryanair ima direktne letove iz Zagreba do Malage.

Tijekom dana bismo se sunčali, a onda svaku večer odlazili u povijesnu jezgru Malage, šetali starogradskim ulicama i večerali u nekom od restorana. Svaku večer jeli smo u drugom ugostiteljskom objektu i zaključili da su kvaliteta i usluga u našim restoranima na znatno višoj razini nego u Španjolskoj.

Po povratku kući, kada bismo s prijateljima evocirali naša iskustva iz Andaluzije, uvijek smo naglašavali kako španjolska hrana ni približno nije kvalitetna kao hrvatska, pa je ta priča o (ne)kvaliteti restorana u Andaluziji s vremenom postala lajtmotiv svih naših razgovora o našem sedmodnevnom boravku u Malagi.

U to smo iskreno vjerovali sve dok dva mjeseca kasnije nismo prošetali središtem Rovinja. Oko glavnog rovinjskog trga, na rivi i u starogradskoj jezgri ima sigurno pedesetak ugostiteljskih objekata i, čast izuzecima koji se mogu nabrojati na prste jedne ruke, teško je odlučiti koji je od tih restorana gori. Ne želim nikoga uvrijediti, ali restoran koji na istom meniju ima i škampe i ćevapčiće ne može biti ni kvalitetan ni reprezentativan.

I sada zamislite turiste koji su u Rovinj došli na isti način kao što smo mi otišli u Malagu. Koji se po danu kupaju i sunčaju i navečer odu do središta Rovinja samo kako bi prošetali gradom i večerali u nekom od tih restorana. Kakvu će oni pričati priču o istarskoj gastronomiji kada se kući vrate s ljetovanja? Vjerojatno svojim prijateljima o istarskoj kuhinji pričaju iste priče kakve smo mi našim prijateljima pričali o andaluzijskoj hrani.

Nažalost, kao što smo supruga i ja zbog desetak po ničemu posebnih restorana u starogradskoj jezgri Malage stekli pogrešnu sliku o andaluzijskoj hrani, tako vjerojatno i mnogi turisti zbog ispodprosječnih restorana na rovinjskoj rivi imaju potpuno pogrešnu sliku o istarskoj gastronomiji. Naravno, Rovinj smo uzeli samo kao primjer, jer slično ili još gore je u svim istarskim gradovima i općinama na obali.  

Nažalost, više od polovice restorana na najatraktivnijim pozicijama u istarskim gradovima su antireklama za istarski turizam, i kvalitetom i cijenama.

Zašto je to bitno? Zato što će prema novom Zakonu o turizmu, gradovi i općine, osim o broju apartmana i smještajnih kapaciteta, moći odlučivati i o broju, vrsti i kategoriji ugostiteljskih objekata u dijelu ili na cijelom području jedinice lokalne samouprave. To konkretno znači da će gradsko ili općinsko vijeće moći donijeti odluku da u starogradskoj jezgri ili na rivi mogu biti samo restorani koji nude mediteransku hranu, da neće biti dozvoljeni fast foodovi ili da će se u nekim dijelovima gradova i naselja moći nuditi samo istarski specijaliteti.

Novi zakon jedinicama lokalne samouprave ostavlja dosta prostora da same odluče kakav turizam žele u svojim destinacijama. Nažalost, bojim se da će sve to ostati samo slovo na papiru. Teško mi je zamisliti ijedno gradsko ili općinsko vijeće koje će imati hrabrosti bilo što mijenjati ili dugoročno promišljati.

Plašim se da će nam se, unatoč širokim ovlastima koje novi zakon daje gradovima i općinama, turizam i dalje događati stihijski ili po sistemu 'tko više plati'. Kada je riječ o ugostiteljstvu, to znači da će najbolje pozicije na rivama i u starogradskim jezgrama i dalje zauzimati restorani u kojima se na istoj terasi poslužuju pizze, škampi, ćevapčići, školjke, burgeri i krumpirići.