Sinjska alka, Turci, Nijemci i Srbi i 300. obljetnica Oluje

Ako je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu onda je Sinjska alka najvažnija nevažna stvar u Hrvatskoj. Nikada mi nije bila jasna ta opčinjenost nacionalnih medija i vodećih političara ovom po svemu prosječnom seoskom zabavom.

I to u obje države. Sjećam se s kojim smo uzbuđenjem za vrijeme Jugoslavije čekali direktan prijenos iz Sinja (bila su samo dva tv programa, pa baš i nismo imali previše izbora), kao da je u pitanju finale Kupa prvaka (tako se tada zvala Liga prvaka), a ne obično nadmetanje seoskih momaka na konjima.

Zapravo, kult Sinjske alke je jedino što je nova hrvatska vlast preuzela iz bivše države. Nisu baštinili neka dobra socijalistička iskustva iz organizacije javnog zdravstva ili stanogradnje, ali jesu utrku s konjanicima koji gađaju metalni prsten.

U vrijeme socijalizma Alka se održavala uoči Velike Gospe, a sada se datum prilagodio obilježavanju Oluje. Pa tako u razmaku od nekoliko dana (ove godine poklopilo se da nedjelja pada 4. kolovoza, pa su dvije fešte održane samo s jednim danom razlike) u Sinju i Kninu slavimo dvije važne hrvatske pobjede – jednu nad Turcima i jednu nad Srbima.

Doduše, između ove dvije pobjede zabilježena je i jedna velika pobjeda nad Nijemcima, ali ta očito više nikome nije važna.

Jedina razlika između ova dva ratna uspjeha je što pobjeda nad Turcima nema kontra stranu kao pobjeda nad Srbima. Nikome (baren za sada) nije važno jesu li Turci nakon poraza kod Sinja pobjegli na volovskim zapregama i jesu li ih Sinjani prekomjerno zasipali topovskim kuglama ili možda nakon pobjede spalili kuće svih muslimana koji su živjeli u Cetinskoj krajini. Za sada niti jedna nevladina organizacija (nevladine organizacije su udruge koje u pravilu financira Vlada) nije pokrenula to pitanje.

Iako, kako su stvari krenule na Balkanu, ne bi me iznenadilo da parlament Federacije BiH na inicijativu SDA jednog dana pokrene izglasavanje Rezolucije o muslimanskom stradavanju u Sinju 1715. godine.         

I za kraj, onima koji smatraju da je, trideset godina nakon rata, krajnje vrijeme da se prestane s pompoznim obilježavanjem jedne ratne pobjede, održavanje Sinjske alke tijekom svih ovih godina ne ulijeva baš neki optimizam. Oluja će se, po svemu sudeći, obilježavati i idućih 300 godina.