Demografski problemi neće se riješiti posebnim mjerama i zakonima
Demografija je vjerojatno bila najčešće spominjana riječ u pregovorima za sastavljanje nove Vlade. Upravo je demografska revitalizacija najvažnija točka izbornog programa Domovinskog pokreta.
Prema Wikipediji „demografija je znanost o dinamici stanovništva koja obuhvaća proučavanje njegove veličine, strukture i razdiobe, te kako se stanovništvo mijenja tijekom vremena zbog rođenja, smrti, migracija i starenja“.
U Hrvatskoj se demografski problem manifestira na dva načina – kroz iseljavanje stanovništva te kroz nisku stopu nataliteta, odnosno manji broj novorođene djece u odnosu na broj umrlih.
U Domovinskom pokretu pogrešno misle da se oba trenda mogu zaustaviti nekim posebnim demografskim mjerama.
Prvo, to što se u Hrvatskoj rađa malo djece nažalost (ili na sreću) ima veze s time što po stupnju razvoja i civilzacijskih dostignuća pripadamo krugu zapadnih zermlja. Što je neka sredina naprednija i liberalnija, parovi preferiraju manji broj djece. Mnogi čak odabiru i život bez djece. I to nema nikakve veze sa životnim standardom, plaćama roditelja ili materijalnim pogodnostima za obitelji s više djece. Naše none i noneti u najvećoj su siromaštini imali po desetero djece.
Moderne obitelji jednostavno ne žele imati puno djece. Stoga, nema te demografske mjere koja će obitelji u 21. stoljeću natjerati da imaju više od dvoje djece, ako to ne žele. To ne uspijevaju ni u najbogatijim zemljama Zapada. Prirodni prirast obrnuto je proporcionalan gospodarskom i društvenom razvitku, odnosno što je neka zemlja bogatija i naprednija, prirast joj je manji.
Što može Domovinski pokret učiniti da Hrvatice rađaju više djece? Da im zabrani pobačaj? Teško, jer, osim što nikada nijedna saborska većina ne bi izglasala takav zakon, današnje žene i muškarci su toliko educirani o raznim oblicima zaštite da se neželjene trudnoće ionako događaju u iznimno rijetkim slučajevima.
Bi li se mlade obitelji uz neke posebne materijalne pogodnosti češće odlučivale za više od dvoje djece? Teško ili vrlo rijetko, jer da je životni standard uvjet za to onda bi Šveđanke rađale po četiri-pet djece.
No, zato se povećanjem životnog standarda građana može utjecati na drugi demografski problem, a to je iseljavanje stanovništva. Međutim, na tom je polju Andrej Plenković već učinio puno više nego što DP sa svojim ograničenim kapacitetima može popraviti. Naime, kada je Plenković postao premijer 2016. godine Hrvatska je bila na 62 posto prosječne razvijenosti EU, a sada smo na 76 posto. Statistike pokazuju da se iseljenici počinju vraćati u matičnu zemlju kada razvijenost prijeđe 80 posto europskog prosjeka. Dakle, ako Hrvatska nastavi sa sadašnjim stopama rasta, brzo ćemo (i bez posebnog angažmana DP-a) dostići zadanih 80 posto razvijenosti nakon čega bi trebao biti zaustavljen trend odlazaka iz Hrvatske, a oni koji su ranije otišli počet će se vraćati.
Međutim, i ovdje ima jedan 'ako', na koji ne mogu utjecati nikakve demografske mjere ni stupanj razvoja. Naime, Hrvati su, poput Poljaka, Iraca, Albanaca, Talijana i još nekih, narod tradicionalno sklon migracijama. Za razliku od recimo, Slovenaca ili Čeha, koji vrlo rijetko napuštaju svoje zemlje.
Hrvati, uključujući Istrijane, su odlazili iz Austro-Ugarske, iako je bila jedna od najbogatijih carevina tadašnjeg svijeta, a odlazili su i iz Titove Jugoslavije, koju nostalgičari često uzimaju kao primjer blagostanja. Primjerice, najveći broj Labinjana u SAD je iselio 70-ih godina prošlog stoljeća kada je SFR Jugoslavija bila na vrhuncu svoje gospodarske moći. Što li je nekog Labinjana tada motiviralo da ostavi siguran i solidno plaćen posao u recimo Prvomajskoj, Labinprogresu ili HP Rabac da bi otišao u New York gdje je nerijetko za manju kvalitetu života morao raditi dva posla?
Takvih ljudi, nikada zadovoljnih samim sobom, uvijek će biti i njih nikakve demografske mjere Domovinskog pokreta neće zadržati u Hrvatskoj.