S Domovinskim pokretom slažem se samo u jednoj stvari
Kao osoba i građanin Hrvatske koji sam svjetonazorski blizak političkom centru, a nisu mi mrski ni lijevi ni desni centar, nisam sretan što će u idućoj Vladi vrlo vjerojatno biti i predstavnici Domovinskog pokreta. Ta stranka u svom programu ima nekoliko točaka koje mi izazivaju nelagodu (poput deratifikacije Istambulske konvencije, zabrane abortusa, antimigrantskih zakona ili intervencija u obrazovni sustav).
Dakle, prema Domovinskom pokretu imam izrazito negativan stav.
Međutim, moram priznati da imam razumijevanja za njihov zahtjev ili bolje reći uvjet da ne žele nikakvu koaliciju sa SDSS-om Milorada Pupovca. To je trenutno najveći kamen spoticanja u pregovorima i sastavljanju saborske većine između HDZ-a i DP-a.
Čelnici Domovinskog pokreta u više su navrata ponovili stav da nemaju ništa protiv Srba, pa ni njihovog sudjelovanja u vlasti (čak su predložili da neko važno ministarsko mjesto dobije osoba srpske nacionalnosti), ali imaju protiv Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS), čije članove smatraju etno profiterima koji na račun tobožnje brige za interese srpske manjine raspolažu ogromnim novčanim sredstvima, koje dijele među svojim istomišljenicima.
Da me netko ne bi optužio za nacionalizam, prije nego nastavim s pojašnjenjem zašto se slažem s Domovinskim pokretom, samo podsjećam (to sam već jednom napisao kada sam komentirao Pupovca), da mi je pokojni otac bio Srbin po nacionalnosti, što znači da imam potpuno i legitimno pravo kritizirati samozvane predstavnike srpskog naroda u Hrvatskoj.
Rekao sam 'samozvane' jer Milorad Pupovac i tri zastupnika SDSS-a nisu legitimni predstavnici srpskog naroda u Hrvatskoj. Oni predstavljaju tek uzak krug povlaštenih Srba okupljenih oko Srpskog narodnog vijeća, kojem je jedini smisao postojanja dijeljenje i trošenje proračunskih sredstava, od čega obični građani srpske nacionalnosti nemaju nikakve koristi.
Zato ogromna većina hrvatskih Srba na izborima ne glasa za SDSS, nego za druge, najčešće lijeve stranke. Moj pokojni otac nikada u životu nije glasao za manjinsku listu, do kraja života ostao je vjeran SDP-u.
Slično glasaju i ostali Srbi, ali i pripadnici drugih nacionalnih manjina.
Prema popisu stanovništva iz 2021. godine u Republici Hrvatskoj je popisano 3.871.833 stanovnika od čega je 240.079 pripadnika nacionalnih manjina.
Srba ima 123.892 (3,20%), doduše nemaju svi pravo glasa, ali sigurno ih je preko 100.000 punoljetnih s pravom glasa. Od te brojke samo je njih 15.939 glasalo za srpsku manjinsku listu, od čega je Milorad Pupovac dobio 11.660, Anja Šimpraga 10.842 i Dragana Jeckov 10.344 glasa. Dakle, Milorada Pupovca podržava svega 9,4 posto hrvatskih Srba.
Ako u te brojke ukalkuliramo procijenjeni postotak odaziva, možemo pretpostaviti da je barem 60 tisuća hrvatskih Srba glasalo za druge stranke osim SDSS-a - za SDP, Možemo, IDS, pa čak i HDZ i Most, što je četiri do pet puta više od glasova koje je dobio SDSS.
Slično je i kod drugih manjina. Talijana prema zadnjem popisu ima 13.763 (0,36%), a za manjinsku listu glasalo je njih samo 1.951, od čega je Furio Radin dobio 971, a Corrado Dussich 936 glasa. Dakle, za Furia Radina je glasalo svega 7 posto hrvatskih (uglavnom istarskih i riječkih) Talijana.
Bošnjaka ima 24.131 (0,62%), Albanaca 13.817 (0,36%), a za listu za koju bi trebali glasati pripadnici albanske, bošnjačke, crnogorske, makedonske i slovenske nacionalne manjine glasalo je samo 7.213 birača, od čega je Bošnjak Armin Hodžić dobio (3.357), a Albanka Ermina Lekaj Prljaskaj 2.249 glasa. Jedini kandidati još su bili Šoip Šoipi i Sulejman Tabaković. Zar netko doista vjeruje da je, primjerice, neki hrvatski građanin slovenske ili crnogorske nacionalnosti glasao za kandidate s te liste?
Nakon svega, opravdano se trebamo zapitati kome uopće više treba institucija zastupnika nacionalnih manjina, kojih osim Hrvatske i Slovenije nema niti jedna zemlja Europske unije.
Možda je stvarno došlo vrijeme za promjenu Ustava u tom djelu, jer od nejednakih i nelogičnih izbornih jedinica veća je izborna neregularnost da osam zastupnika u Sabor ulazi sa samo nekoliko tisuća glasova. Međutim, takva inicijativa ne bi smjela doći od krajnje desne stranke DP, a još manje od Mosta (oni su jučer najavili referendum na tu temu), već od dvije najveće stranke, SDP-a i HDZ-a, ali i istaknutih intelektualaca iz redova samih manjina.
I za kraj, jedan podsjetnik. U mandatu premijera Zorana Milanovića, od 2011. do 2015. godine, ni SDSS ni ostali manjinci nisu sudjelovali u vlasti, ali su zato u Vladi bila petorica ministara srpske nacionalnosti. I ne sjećam se da je tada itko problematizirao što SDSS i Pupovac ne participiraju u Vladi.
Jedino je Pupovac bio uvrijeđen, pa je da napakosti Milanoviću izmislio slučaj ćirilićnih natpisa u Vukovaru, koji je doveo do nepotrebnih međunacionalnih napetosti u tom gradu. Jer hrvatski Srbi nikada nisu pisali ćirilicom, a jako je malo upotrebljavaju i Srbi u Srbiji. Svi glavni listovi u Srbiji tiskaju se na latinici, najčitaniji portali im izlaze na latinici i sve televizije, osim državne, preferiraju latinicu. Većina natpisa, tabela i drugih informacija u Beogradu, osim na državnim institucijama, napisana je latinicom. Jedino SDSS-ovci žele biti veći Srbini od Srbijanaca, a opasno je što su po cijenu opstanka na vlasti i zadržavanja svojih financijskih privilegija spremni čak i namjerno zaoštravati međunacionalne odnose.
O tome koliko Pupovac i SDSS pod svaku cijenu vole biti blizu vlasti, svjedoči još jedna zanimljivost – DP je otvoreno rekao da ne želi sa SDSS-om, a čelnici SDSS-a ni nakon svih tih uvreda i ponižavanja niti jednom nisu rekli da ni oni ne žele s DP-om. (Foto: Robert Anić/PIXSELL)