Paus o demenciji, Miletić o drugu Titu, a Milanović o svom didi

Na komemoraciji povodom obilježavanja 80. godišnjice tragedije sela Šajini u općini Barban prigodne govore, među ostalima, održali su predsjednik najveće istarske stranke, istarski župan i predsjednik države. Tri različita političara, tri različita govora i tri različite poruke.

Iz svakog govora izvukao sam najzanimljivije dijelove s popratnim komentarima. Evo o čemu su u društvenom domu u Šajinima govorili Dalibor Paus, Boris Miletić i Zoran Milanović.

Paus je mogao spomenuti i Putina

Dalibor Paus, kao načelnik Općine Barban, na komemoraciji je bio i u ulozi domaćina, a govor je započeo pomalo nespretnom usporednom opisa bolesti demencije kod ljudi s dementnim društvima.

„Dementna društva ne vode računa o kolektivnoj memoriji, dementno društvo baš poput dementnih osoba nije sposobno donositi kvalitetne odluke, prosudbe i dobre odgovore. Mi na Barbanštini i u Istri ne želimo biti društvo kolektivnog zaborava, ne želimo zaboraviti ono što se dogodilo i želimo odati počast svima koji su ovdje izgubili život prije 80 godina i dati dužan pijetet svima onima koji su preživjeli šajinsku tragediju i svima onima koji su ostali bez svojih najmilijih“, rekao je Paus, a onda upozorio na jačanje ekstremizma u Europi, sličnog kakav je prethodio tragediji u Šajinima.

„Onaj tko pamti, prepoznaje da danas na tlu Europe i Hrvatske sve više jačaju desne stranke i pokreti koji u svojoj srži imaju radikalan nacionalizam, dehumanizaciju i stigmatizaciju. Svjedočimo obrascima djelovanja kakve smo mogli upoznati u 30-im i 40-im godinama prošlog stoljeća, koji pouzdano vode u tragedije kao što je ova šajinska“, rekao je Paus, iako je imao i bolji primjer za usporedbu s 30-im i 40-im godinama prošlog stoljeća, a to je politika Vladimira Putina.

Miletić se pohvalio da Županija i dalje isplaćuje 'boračke penzije'

Boris Miletić nije puno odstupio od svojih uobičajenih govora, budući da on istarski antifašizam vrlo često spominje i u prigodama koje baš i nemaju puno veze s antifašističkom borbom.

„Mi u našoj Istri antifašizam živimo“, započeo je Miletić s jednom od svojih najdražih rečenica. „To nije samo deklarativno navedeno u dokumentima, već to vrlo jasno pokazuju i stavke proračuna. Mi smo jedina županija koja sudionicima NOB-a još uvijek isplaćuje dodatak na mirovinu“, pohvalio se župan, a to bi u praksi značilo da je Istarska županija i nakon 1990. godine nastavila isplaćivati tzv. 'boračke penzije', koje su u bivšoj državi često imale negativan prizvuk, nešto poput današnjih braniteljskih mirovina.

Budući da je rat završio prije 80 godina, što znači da bi tadašnji 15-godišnjaci danas trebali imati 95 godina, isplata dodatka na mirovinu preživjelim istarskim 'borcima' je ipak samo simbolična gesta koja nimalo ne opterećuje županijski proračun.

Miletić je kazao i da je „antifašistička borba na čelu s drugom Titom i našim Istrijanima doprinijela da se Istra pripoji matici domovini“. Ne znam je li ovo s „drugom Titom“ bio lapsus ili dodvoravanje starijim žiteljima Šajina, ali primjerenije bi bilo reći „na čelu s Josipom Brozom Titom“.

Što bi bilo da su prije 80 godina postojale društvene mreže?

Zanimljiva je bila i Miletićeva usporedba današnjih informacijskih kanala s onima od prije 80 godina.  

„Prije 80 i više godina informacije nisu kolale kao danas, nije bilo ni interneta ni društvenih mreža, bilo je vrlo malo medija koji su mogli nešto prenijeti, ali ljudi su svejedno znali odabrati pravu stranu, a to je bila antifašistička strana“, rekao je Miletić, a ja se usudim reći da su upravo zbog toga što nisu imali društvenih mreža, naši preci znali odabrati stranu. Sva sreća da nisu imali Facebook.

Zoran Milanović zanimljiv je po tome što se nikada ne priprema za govore nego improvizira na mjestu događaja zbog čega su mu nastupi uvijek zanimljivi i osebujni. Također, voli u govore ubacivati osobne doživljaje i iskustva, što ponekad zna biti nespretno (kao kada je žiteljima poplavljenog sela Gunja govorio da je i on imao slično iskustvo kada mu je poplavio parket u sobi), ali i neprikladno, kao u Šajinima.

Bombardiranje grada nije isto što i streljanje po selima

Predsjednik Milanović je u svom govoru rekao da je u Šajine došao i zbog toga jer je i sam unuk čovjeka koji je stradao u sličnom događaju.

„Moj djed iz Senja, otac moje majke, ubijen je početkom listopada 1943. godine u bombardiranju koje su počinila braća po oružju ovih što su ordinirali po Šajinima. Dva dana su divljački bombardirali Senj. Ne znam da li se to u Senju obilježava, ali bi trebalo jer je ubijeno nekoliko stotina ljudi. Takav je bio odnos okupatora prema svemu onomu što se ubrajalo u slavenski svijet. S takvom lakoćom i bestijalnom opuštenošću nisu ubijani civili u neslavenskim zemljama, primjerice u Francuskoj i ako jesu to su radili tek krajem rata. Za ubijanje civila bili su rezervirani istočni prostori Europe, gdje su živjeli Židovi i Slaveni“, rekao je Milanović.

Prvo, bombardiranje grada ne može se usporediti s izvlačenjem ljudi iz kuća i njihovim streljanjem što su nacisti počinili u Šajinima, Lipi, Barbićima, Kunju i još mnogim istarskim selima. Tim više što Senj u to vrijeme nije stradao samo od njemačkih, nego i od savezničkih aviona. Prvo bombardiranje Senja izvršili su njemački zrakoplovi u listopadu 1943., a daljnjih 13 napada angloamerički zrakoplovi od srpnja 1944. do veljače 1945. i svi napadi su izazvali velike ljudske žrtve. Bilo bi nekorektno obilježavati samo jedne žrtve.

Drugo, nije istina da su Nijemci ubijali samo slavenske i židovske civile. Spaljenih sela, poput Šajina, bilo je i u Francuskoj i to u isto vrijeme kada i u Istri, a da ne spominjemo koliko je civila ubijeno u bombardiranjima engleskih gradova na početku rata. Uostalom, za Nijemce je Istra 1943. i 1944. godine bio talijanski teritorij i jedini kriterij za odabir sela koja će pogubiti bile su dojave o partizanima u tim selima, a ne da li u njima žive Slaveni.

'Rommela vidim kao predsjednika ili glavnog tajnika Vijeća Europe'

Potom je Milanović govorio kako se generala Erwina Rommela, koji je zapovijedao ofenzivom u kojoj su paljena istarska sela, „romansira u holivudskim filmovima“. „Njega se prikazuje kao nekog plemenitog borca, posjednika velike vojničke vještine koji je po Africi časno gubio od Engleza, a to je zapravo bio samo još jedan nacistički ubojica“.

Onda je uslijedio dio u kojem Milanović nije mogao sakriti prijezir prema europskim institucijama u kojima Nijemci danas uglavnom imaju glavnu riječ.

„Rommel je pola godine kasnije izvršio samoubojstvo, nakon što je radio Hitleru o glavi i po tome ga se neopravdano i nezasluženo pamti. Da su on i njegovi suradnici slučajno uspjeli u atentatu na Hitlera već ga vidim kao predsjednika ili glavnog tajnika Vijeća Europe ili Komisije za ljudska prava“, kazao je Milanović, nastavivši u antieuropskom i posebno antinjemačkom tonu.

„Takva je povijest Europe. Europa je krvavo tlo i u vrijeme 30-godišnjeg rata na teritoriju Srednje Europe, njemačke zemlje su ostale bez više od trećine stanovnika. Ti ljudi nisu umrli od korone ili demencije nego od noža i sjekire, gdje su se protestanti i katolici, dakle dvije zapadne orijentacije, međusobno pohvatali za gušu. To su radili preci ovih što su zapalili Šajine. To govorim ne zato da uprem prstom u te ljude i njihove obitelji i Europu koja je nastala nakon toga, jer ta Europa je bolja i mi danas u njoj živimo, nego kao upozorenje da se to zlo u čovjeku uvijek negdje skriva i čeka svoj trenutak koji uvijek u nekom kontekstu dođe“, rekao je predsjednik države.

'Istru su oslobodili Dalmatinci'

Na kraju svog govora Milanović nije mogao izdržati a da još jednom ne podbode Istrijane i uzdigne Dalmatince, što često radi. Jednom se s Jakovčićem žestoko posvađao samo zbog toga što je Nino rekao da je istarski pršut bolji od dalmatinskog.

Pa je tako Milanović i u Šajinima podsjetio kako su Istru zapravo oslobodili Dalmatinci. „Istra je oslobođena hrvatskim oružjem, borbom Istrana, ali u velikoj mjeri i Dalmatinaca, među kojima su također bili moji preci, moj dida i njegov brat i još neki bliski rođaci, koji su se došli boriti za hrvatsku zemlju i za narod koji ovdje živi“.

Milanović je svoj govor u Šajinima započeo s djedom po majci, a završio s didom po ocu, a usput je spomenuo i da mu se baka iz Senja djevojački prezivala Glavaš, što je prezime prisutno i u Šajinima.