Bili smo na koncertu. Tri aspekta fenomena Aleksandre Prijović
Supruga i ja bili smo na koncertu Aleksandre Prijović u zagrebačkoj Areni. Neću reći da prije zagrebačkih koncerata nisam čuo za nju jer, iako preferiram urbanu i rock glazbu, nisam glazbeno isključiv i volim biti informiran o svim glazbenim zbivanjima i fenomenima. Međutim, nisam znao niti jednu njezinu pjesmu.
Kada je objavljeno da je Prijovićka rasprodala tri Arene i da je počela prodaja karata za četvrti koncert, nismo puno dvojili. Ako jedna mlada pjevačica može četiri dana zaredom rasprodati Arenu (kasnije je rasprodala i peti koncert, što nije uspjela ni u jednom drugom gradu bivše države), onda to više nije samo glazbeni, nego i sociološki fenomen. Naravno da smo poželjeli biti dio toga.
O fenomenu Aleksandre Prijović mogao bih napisati tri komentara, ali to bi ipak bilo pretjerano, pa ću svoja razmišljanja sublimirati u samo jednoj kolumni, ali ću je podijeliti na tri djela, odnosno ovaj ću fenomen analizirati s tri aspekta – glazbenog, političkog i sociološkog.
Glazbeni aspekt
Da ne idemo nespremni ne koncert, dva tjedna prije Arene supruga i ja smo preko YouTubea proučavali glazbeni opus Aleksandre Prijović. Ne znam koja je definicija 'cajki', ali ako iz tih pjesama isključimo onaj tipični za cajke zavijajući vokal, ostaju nam odlične pop-rock pjesme s modernim aranžmanima. Dakle, svaku pjesmu Aleksandre Prijović mogla bi pjevati Severina, Rozga ili Nina Badrić.
Ono što je mladima, naročito djevojkama, privlačno kod Prijovićke, uz dopadljive melodije i ritmove, vjerojatno su i tekstovi. Naravno, nije to neka velika poezija, ali stihovi su životni i s njima se žene i djevojke vrlo lako mogu poistovjetiti. Također, za razliku od, recimo, Cece, koja u svojim pjesmama slavi balkanski patrijarhat i mačizam („Ako treba da ogulim kolena da ti priznam kol'ko sam te volela, ja ću prva. Na kraj sveta da ti nosim kofere da ih skupljam ako ti se otvore, ja ću prva“?), Aleksandra je u svojim pjesmama pomalo drska i prkosna, ona neće da je frajer zajebava, što se mladim djevojkama vjerojatno sviđa („Pričaju o meni da te varam, da te lažem. Čuo si da spavam s drugim, ma čekaj da ti kažem. Prvi si počeo“ ili „Mislio si da ću ja zbog tebe seći vene. No, no, no!“).
'Mala' očito ima neku posebnu vibru s kojom osvaja publiku jer, iskreno, nije neka rasna ljepotica, ne zna plesati (to kompenzira s brojnim pratećim plesačima i plesačicama na bini) i nije spretna u komunikaciji s publikom (prečesto ponavlja iste rečenice). Možda je tajna u njenoj jednostavnosti i neposrednosti, jer doista djeluje kao jako draga osoba.
I dok se o kvaliteti njezinih pjesama može raspravljati, o produkciji koja sve to prati mogu napisati samo hvalospjeve. U životu sam bio na puno koncerata, gledao sam u živo neke od najvećih svjetskih zvijezda, ali koncert Aleksandre Prijović u zagrebačkoj Areni je među najspektakularnijim koje sam doživio. Aleksandru Prijović možete voljeti ili ne, ali mora joj se priznati profesionalnost, produkcijska izvrsnost i glazbena perfektnost. Za ilustraciju, pored plesača i plesačica na bini je prate čak 24 glazbenika, a čitav produkcijski tim broji joj 80 osoba.
Politički aspekt
Drugi aspekt fenomena Aleksandre Prijović je politički. Da je zagrebačku Arenu pet dana rasprodala neka bosanska ili makedonska cajka, to javnosti ne bi bilo toliko intrigantno kao kada je riječ o srpskoj pjevačici. Osim toga, Aleksandrina životna priča na poseban način sublimira hrvatsko-srpske odnose. Pjevačica je djetinjstvo provela u Belom Manastiru, hrvatskom gradu koji je tijekom Domovinskog rata bio okupiran od srpske paravojske. Nakon mirne reintegracije Hrvatskog podunavlja (jedne od najuspješnijih mirovnih operacija u povijesti UN-a), Beli Manastir vraćen je Hrvatskoj, a Srbi koji su živjeli na tom području, pa i njezina obitelj, ostali su živjeti u Hrvatskoj. Mirna reintegracija Hrvatskog podunavlja najbolji je odgovor srpskim nacionalistima koji tvrde da su hrvatski građani srpske nacionalnosti u Oluji morali napustili Hrvatsku jer inače ne bi bili preživjeli.
I još jedan zanimljiv detalj. Na koncertu u Zagrebu u publici su bili djed i baka Aleksandre Prijović, koji su, kako je rekla, dvadeset godina živjeli u Zagrebu i ovih su dana, prvi put nakon 30 godina, posjetili svoju nekadašnju kuću i susreli se sa susjedima i prijateljima koje nisu vidjeli 30 godina. Iako pjevačica to nije rekla, jasno je da su njezini baka i djed, kao žitelji Zagreba srpske nacionalnosti, početkom rata, da li pod prijetnjom, ili strahom, ili jednostavno svojim izborom napustili Zagreb i Hrvatsku i preselili se u Srbiju. Igrom sudbine 30 godina kasnije vratili su se u Zagreb i doživjeli da puna dvorana Hrvata skandira jednoj Srpkinji i to još njihovoj unuci.
Sociološki aspekt
Treći aspekt fenomena Aleksandre Prijović je sociološki. Naime, puno se posljednjih tjedana u javnom prostoru raspravljalo o tome kako je srpski folk posljednjih godina osvojio hrvatsku glazbenu scenu, da mladi slušaju samo cajke te da su prijašnje generacije bile sklonije rock i urbanoj glazbi.
Moje mišljenje je drugačije. Mladi ljudi u bivšoj Jugoslaviji najradije bi bili slušali moderne derivate folk glazbe da su ih imali u ponudi. Međutim, tadašnje vlasti su preko radija i televizije, te u omladinskim klubovima forsirale rock i urbanu glazbu zapadnog stila jer su (pogrešno) vjerovali da bi narodna glazba dijelila ljude. Danas, kada folk glazba zapravo najviše spaja žitelje država nastalih raspadom SFRJ, vidi se koliko su bili u zabludi.
Da su mladi Jugoslaveni oduvijek htjeli folk, ali ga nisu imali u ponudi, dokazuju tri slučaja. Prvi je pojava Bijelog dugmeta sredinom 70-ih godina. Genijalni Goran Bregović prvi je shvatio što Balkancima treba – rock glazba s primjesom folka, pa nije slučajno da je Bijelo dugme sa svojim pastirskim rockom bilo prva koncertna atrakcija u bivšoj Jugoslaviji.
Drugi slučaj je fenomen sarajevskog teen sastava Plavi orkestar iz sredine 80-ih godina. Oni su mega popularnost stekli s hitom 'Suada'. Iako je to po ritmu i aranžmanu bila pop-rock pjesma, i iako je ona pomalo parodirala narodnu glazbu, 'Suada' je u svojoj suštini ipak bila narodnjak i to je najveći razlog zašto je bila toliko popularna u čitavoj Jugoslaviji. Mladi su jednostavno bili željni modernog folka, a 'Suada' je bila novi iskorak od rocka prema folku.
Treći slučaj je pojava Lepe Brene, koja je prva sve to sublimirala u novi glazbeni izričaj. Lepa Brena, koja je inače pomajka suprugu Aleksandre Prijović, preteča je turbo folka i prva prava cajka na području bivše Jugoslavije. Ne treba zaboraviti da je Brena punila stadione od Triglava do Gevgelije, dakle nije bila popularna samo u istočnim djelovima Jugoslavije. Sve nakon toga je povijest, tako da ima i određene simbolike u tome da je Prijovićka, kao dio njezine obitelji, sada u Zagrebu ponovila euforiju kakvu je Brena izazivala na vrhuncu svoje karijere.