Vrijedi li kuglica sladoleda dva eura? A vrijedi li iPhone 1.200 eura?
Na hrvatskim portalima, pa i na ovom, i dalje su 'omiljeni' članci o divljanju cijena smještaja, skupim restoranima, kuglicama sladoleda od 'čak' tri eura ili tekstovi preneseni iz njemačkih medija u kojima se novinari zgražaju nad cijenama burgera u Rovinju.
I ja se zgražam nad cijenama njemačkih automobila, jer me nitko nikada neće uvjeriti da jedno vozilo treba koštati koliko jedan manji stan (dok cijene nekretnina nisu počele divljati, za cijenu jednog boljeg njemačkog automobila mogli ste kupiti veliki stan). Zar 3-4 tone željeza, stakla i plastike, kojima nakon samo pet godina vrijednost padne čak 50 posto, vrijede kao stan u kojem može živjeti nekoliko generacija jedne obitelji?
Ma dajte molim vas, i sada bi najveći problem trebala biti cijena jednog burgera, kojeg turist uopće ne mora jesti ako mu je skup. Uvijek može naručiti samo krumpiriće. Ili ostati u Njemačkoj.
Oni koji prate moju kolumnu, znaju da sam uvijek zagovarao visoke cijene u turizmu, s čime se ne slažu mnogi u našoj redakciji (stavovi izneseni u ovoj kolumni nisu i stavovi ove redakcije). Ali ne možemo istovremeno kritizirati masovni turizam, odnosno veliki broj turista, gužve po gradovima i na cestama i biti protiv visokih cijena turističkih usluga, jer jedno isključuje drugo.
Uz sve te 'visoke' cijene, turista i dalje ima puno
S obzirom da uz sve te navodno 'visoke' cijene, turista i dalje ima puno, onda one ni približno nisu velike koliko bi mogle biti. U Dubrovniku kuglica sladoleda košta čak 5 eura, u Rovinju burger 22 eura. Vrijedi li to toliko? Naravno da ne, ali vrijedi li iPhone 14 1.200 eura? Teško. Kao što ni njemački automobili s početka teksta ne vrijede onoliko za koliko ih Nijemci cijene i prodaju.
Ali to je osnova kapitalizma, nešto vrijedi onoliko koliko je netko za to spreman platiti. To se zove tržište. Sudeći prema broju turista u Hrvatskoj, čini se da je još uvijek dovoljno onih koji naše turističke proizvode žele kupovati po tim navodno visokim cijenama.
Sada ću biti malo bahat, pa ću reći da mi se čini da o visokim cijenama u Hrvatskoj (ovdje mislim isključivo na cijene turističkih usluga poput smještaja, hrane i pića u ugostiteljskim objektima, izleta…) pišu oni koji jako malo ili nikako ne putuju svijetom.
Da putuju koliko i ja znali bi kakve su cijene po svijetu i što se vani sve naplaćuje. Također bi znali da su ovog ljeta svi, a ne samo Hrvati, značajno povisili svoje cijene.
Ovih je dana na portalima bio hit jedan slučaj iz Italije gdje se žena šokirala kada su joj u jednom restoranu dodatni tanjur za dijete naplatili dva eura. Pa i dalje svi putuju u Italiju, isto kao i u Hrvatsku.
Za Božić sam bio u San Franciscu. U jednom restoranu su nam naplatili 'čeparinu' (to je moj izraz). Naime, naručili smo bocu vina i otvaranje čepa naplatili su nam čak 20 dolara. To nam je bio dodatak na cijenu boce vina. Ne sjećam se da sam igdje pročitao 'šokantan' članak o tome. Da to netko napravi u Dubrovniku ili Rovinju, društvene mreže bi se užarile.
Slučaj kuglice sladoleda iz Pule
I za kraj ću se vratiti na slučaj jedne kuglice sladoleda iz Pule koja je prije nekoliko tjedana 'oduševila' čitavu Hrvatsku. Naime, gelato shop do bivšeg kina Beograd postao je hit jer kuglicu sladoleda prodaju za samo jedan euro.
Kao, svi su ostali gramzivi, a oni su najskromniji u Hrvatskoj. Ali kada pročitate njihovu izjavu, sve vam postane jasno.
„Probali smo najprije s cijenom od dva eura, ali nije išlo. Nije išlo ni 1,5 eura. Ali je zato akcijska cijena od 1 euro bila pun pogodak“, priznali su novinarki Jutarnjeg lista. Znači, da im je prošla cijena od dva eura i oni bi ga bili prodavali po dva eura. Zakon ponude i potražnje.
Dakle, dok god ima turista (a očito ih ima) koji naše turističke usluge plaćaju po sadašnjim cijenama, znači da cijene nisu previsoke. Kao što mnogima u svijetu nije skup Mercedes, BMV ili iPhone. (Foto: Zvonimir Barišin/PIXSELL)