Nakon 47 godina Trka na prstenac po svemu je ravnopravna Sinjskoj alci
Sjećam se kad je prvi put održana Trka na prstenac u Barbanu. Imao sam devet godina, ali već tada sam volio čitati novine i u Glasu Istre je bio objavljen veliki članak o zaboravljenoj viteškoj igri koja je bila slična u to vrijeme vrlo popularnoj Sinjskoj alci.
Tada mi je to izgledalo kao loša kopija 'slavne' Alke i da mi je tada netko rekao da će Trka na prstenac pola stoljeća kasnije u nacionalnim medijima imati jednak tretman kao Sinjska alka, dječački bih se bio narugao tom njegovom optimizmu.
Jer Alka je u to vrijeme uživala kultni status. Sjećam se s kojom se važnošću najavljivalo da će u nedjelju na televiziji biti direktan prijenos iz Sinja. Imali smo samo dva televizijska kanala, pa su moji roditelji, i mi djeca s njima, s napetošću pratili to seljačko nadmetanje kao da je riječ o finalu Wimbledona.
Naravno, riječ Gospa tada se nigdje nije spominjala, a Alka je tadašnjoj vlasti bila važna kao da su se na taj dan sinjski partizani obranili od Nijemaca, a ne sinjski hajduci od Turaka. Čak je i Tito bio počasni pokrovitelj manifestacije.
Jedino mi do danas nije jasno zašto alkarski vođe imaju turske nazive poput alajčauš ili arambaša, ako se slavi pobjeda nad Turcima?! To mi je kao da se s nekom igrom obilježava važna pobjeda partizana nad Nijemcima, a sudionici igre imaju činove oberfirer i šturmhaupfirer. Još mi je neshvatljivije da se glavni alkarski zapovjednik zove vojvoda i to još u srcu Hrvatske, gdje riječ 'vojvoda' ima vrlo negativnu konotaciju.
Ali da se vratim na prve godine Trke na prstenac, koja je tada doista u najvećem dijelu javnosti doživljavana tek kao loša kopija Sinjske alke. Za oživljavanje Trke na prstenac, koja je inače starija od Sinjske alke (nastala je 1696. godine) najzaslužniji je riječki povjesničar Danilo Klen. On je 1975. godine na jednom skupu u organizaciji Katedre Čakavskog sabora iznio zanimljive podatke o toj viteškoj igri. Prva Trka na prstenac održana je 1976. godine, a prvi pobjednik bio je Vazmoslav Vale, koji je potom pobijedio i 1978., 1979. i 1986. godine.
S uspostavom hrvatske države 1990. godine sinjski alkari su brzo zaboravili da su bili jedna od najdražih Titovih manifestacija, kao i da se jedna utrka alke za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, 1922. godine, održala u Beogradu (tamo je barem bilo prikladno da se glavni alkarski zapovjednik zove vojvoda), pa se ova manifestacija prometnula u jedan od najvećih desničarskih derneka u Hrvatskoj.
To je zapravo bila dobra vijest za barbansku trku, jer ju je tada lijevo liberalna i građanska Hrvatska prigrlila kao 'svoju' manifestaciju, kao ljevičarski pandan Sinjskoj alci, što je Trku na prstenac učinilo jako popularnom i izvan Istre.
Prije 30 i više godina bilo je nezamislivo da HRT ima direktan prijenos Trke na prstenac ili da u svečanoj loži u Barbanu sjede premijer ili predsjednik države. Prije 47 godina malo je tko vjerovao da će Trka na prstenac uopće preživjeti, a kamo li da će po svemu postati ravnopravna Sinjskoj alci.