U teglici Podravkinog ajvara svi problemi koji se godinama guraju pod tepih

Nakon što je Hrvatska kunu zamijenila eurom, na društvenim mrežama postale su raširene objave s usporedbama cijena kod nas i u drugim zemljama eurozone, pa je već stara vijest da je većina artikala kod nas skuplja.

Nova vijest, da se izrazim novinarski, sada je da su u Hrvatskoj skuplji i domaći proizvodi, pa su popularne objave s usporedbom, primjerice, cijene limenke Ožujskog piva u Hrvatskoj i Njemačkoj, ili teglice Podravkinog Ajvara, koja u Italiji košta 1,79 eura, a u Hrvatskoj, konkretno u Konzumu, 2,39 eura, čak 34 posto više.

Važnije pitanje od toga zašto su u Njemačkoj i Italiji cijene prehrambenih proizvoda niže nego u Hrvatskoj meni je zašto su onda plaće njemačkih i talijanskih prodavačica veće od naših?

I jedno i drugo ima isti odgovor – skupa država i kukavičke vlade, i lijeve i desne, koje se nikada nisu usudile pokrenuti ozbiljniju reformu državne uprave, poreza i niz drugih reformi, poput pravosudne, koje sve zajedno utječu na efikasnost države.

Ono što najdirektnije utječe na cijenu nekog proizvoda je i iznos PDV-a. Taj porez je doslovno državni dodatak na cijenu trgovca. Ako trgovac, kalkulirajući sve troškove i maržu, odredi cijenu od osam eura, država preko PDV-a na to doda još dva eura, pa kupac umjesto osam eura nešto plati deset eura, od čega je dio koji se odnosi na PDV nerijetko veći od profita trgovca.

Hrvatska stopa PDV-a od 25 posto među najvećima je u EU. Za usporedbu, Njemačka ima stopu PDV-a 19 posto, a Slovenija i Italija 22 posto.

Hrvatska s visokom stopom PDV-a i visokim poreznim opterećenjem rada financira svoju neefikasnost i sve se to na kraju reflektira na tu nesretnu cijenu teglice ajvara.

U toj cijeni su indirektno ukalkulirani i troškovi administracija čak 128 gradova i 428 općina, od kojih mnogi postoje samo da bi njihovi općinari dobivali plaće, a da ne spominjem 20 potpuno nepotrebnih županija, koje su najveći rasadnik birokracije, izmišljenih agencija i besmislenih projekata.

U cijeni teglice ajvara indirektno je uračunat i trošak braniteljskih mirovina. U Hrvatskoj čak 71.222 većinom zdravih i radno sposobnih muškaraca ništa ne radi i od države u prosjeku primaju oko 900 eura mjesečno. Svaki od njih prosječno je ostvario samo 18 godina radnog staža.

U cijenu teglice ajvara indirektno se reflektira i oklijevanje države da uvede porez na nekretnine, a sve kako bi se rasteretilo porezno opterećenje cijene rada. Kao i jače oporezivanje usluge iznajmljivanja smještaja, za što je pak odgovorna lokalna samouprava, koja radije, kroz prirez, oporezuje one koji rade, nego one koji žive samo od iznajmljivanja kreveta i plaćaju paušal od samo 50 eura po krevetu godišnje.

I niti jedna Vlada neće se usuditi zagristi u ozbiljnije reforme jer se ne žele zamjerati biračima, odnosno građanima, koji ne žele ostati bez svojih općinica i županija, koji će i dalje radije ulagati u nekretnine nego u dionice, koji će radije živjeti od rentanja nego ozbiljnog rada, ali će preko društvenih mreža i dalje kukati kako je teglica Podravkinog ajvara u Italiji jeftinija nego kod nas.