Poraz protiv Španjolske? Ni približno bolan kao neki raniji porazi!

Poraz na penale od Španjolca u trećem finalu Lige nacija nije me rastužio kao neki drugi porazi u posljednjih sada već skoro 30 godina koliko je na sceni hrvatska nogometna reprezentacija. 

Možda i zbog toga što plasman u finale Lige nacija nema ni približnu težinu kao ulazak u finale Europskog ili Svjetskog nogometnog prvenstva. Prosječni nogometni zaljubljenik bez puno razmišljanja će vam navesti tko je aktualni svjetski ili europski nogometni prvak. S druge strane, pobjednike dosadašnjih Liga nacija tek oni najzagriženiji će moći izrecitirati bez pomoći Googlea.

Sinoćnji poraz zapravo mi uopće nije bio bolan, dočekao sam ga u nekom smirenom raspoloženju s pomiješanim osjećajima. Izgubili smo, a opet čitava utakmica, odlična igra Vatrenih i fantastična publika u kojoj je svoj skroman navijački doprinos dala i moja ekipa iz Labina i Rapca, pružila mi je ipak i neki osjećaj zadovoljstva.

Ne, nisam bio ni tužan ni razočaran. 

Sinoćnji poraz jedan je od onih koje sam rekativno lako i bezbolno podnio. 

Najbolniji poraz i dalje mi je ono ispadanje na penale od Turaka u Beču 2008. godine. Na drugom mjestu mi je remi (koji je bio jednak porazu) protiv SR Jugoslavije u Zagrebu 1999. godine, kada nam 2:2 nije bilo dovoljno za plasman na EURO u Nizozemskoj i Belgiji 2000. godine. Na trećem mjestu mi je poraz od Portugala na EURU u Francuskoj 2016. godine.

Na listi bolnih poraza mi je i polufinale protiv Francuske 1998. godine, te dva poraza od Engleske u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2010. godine.

To su sve porazi koje sam podnio teže nego sinoćnji protiv Španjolske. 

Inače, utakmica finala Liga nacija mi je prva u životu u kojoj sam uživo gledao ispucavanje penala i četvrta u kojoj sam gledao produžetke (dvije na ovom Final Fouru, te protiv Španjolske u Kopenhagenu 2021. i protiv Engleske i Moskvi 2018. godine). Dvije smo dobili, a dvije izgubili.