Mitovi i zablude o rudarima, rudarenju i Labinskoj Republici
Povodom obilježavanja 102. obljetnice Labinske republike, još ću se jednom osvrnuti na mitove i povijesne zablude o ovom događaju.
Kao prvo, Labinska republika zapravo nikada nije ni proglašena osim u glavama poslijeratnih jugoslavenskih komunista. Zanimljivo je da talijanska suvremena povijest, a Labin je te 1921. godine bio dio Italije, nigdje ne spominje pojam Repubblica di Albona. Najveći mit (i povijesni falsifikat) je da je to bio prvi organizirani otpor fašizmu u Europi. To je nemoguće iz jednog doista banalnog razloga – fašisti su na vlast u Italiji došli godinu i pol dana nakon štrajka labinskih rudara.
Naravno, neosporno je da je fašista u Labinu bilo i te 1921. godine i neosporno je da su se fašistički batinaši već tada obračunavali sa socijalistima i komunistima, ali radi toga što su se kao politički konkurenti borili za naklonost radničke klase. Međutim, takvih je sukoba u to vrijeme bilo po čitavoj Italiji i počeli su mnogo prije labinskog štrajka.
Povijesni falsifikat je i da je Labinska republika bila pokret nacionalnog oslobođenja Hrvata, jer su štrajk organizirali Talijani i u njemu su u najvećem broju sudjelovali Talijani.
Prestanimo si lagati: Labinjani se rudarstvom nisu ponosili
Danas su u Labinu svi toliko ponosni na rudarsku prošlost, na rudarenje i svoje nonete rudare (odjednom su svima očevi i noneti bili rudari), da mi je to počelo ići na živce. Ovo pišem kao sin rudara, ali pravog rudara (jer danas su se rudarima počeli smatrati i oni koji su radili u Direkciji IUR-a) koji je, da bi prehranio svoje troje djece, doslovno lopatom kopao ugljen duboko ispod površine zemlje.
O kakvom ponosu mi to pričamo kada se velika većina Labinjana desetljećima zapravo stidjela rudarenja i rudara. U mojoj generaciji ja sam bio među rijetkima kojima je otac bio rudar, i nisam zbog toga osjećao nikakav ponos već mi je kao tinejdžeru zbog toga ponekad bilo i nelagodno, jer je rudarski posao bio duboko potcijenjen, da ne kažem sramotan.
Nisu ga cijenili ljudi, a ni tadašnja vlast, iako je deklarativno bila „radnička“, što se najbolje vidjelo na rudarskim plaćama. Iako je moj otac završio Rudarsko-industrijsku školu u Labinu, dakle imao je srednju stručnu spremu a kasnijim doškolovanjem postao VKV, nikada nije imao plaću kao tokari, mehaničari, šoferi, trgovci, konobari ili kuhari. To se promijenilo tek nakon štrajka 1987. godine.
Nažalost, ne samo da su rudari bili građani drugog reda u odnosu na druge radnike na Labinštini, nego smo to bili i mi djeca rudara. Evo jedan banalan primjer: uvijek, ali doslovno uvijek, naši su novogodišnji paketi, odnosno pokloni Djeda Mraza, bili najsiromašniji. Sjećam se da sam kao dijete uvijek sa zavišću gledao pakete koje su dobivali brat i sestra iz mog susjedstva, čiji je otac radio kao strojobravar u tvornici Prvomajska iz Raše.
Zato, prestanimo si više lagati. Na Labinštini se rudar nije cijenio i velika većina Labinjana nikada nije bila ponosna na rudnik i rudarenje.
Autor
