Kada je već cirkus, neka bude pravi cirkus

Dušica Radojčić, predsjednica Gradskog vijeća Pule, na posljednjoj je sjednici toga tijela demonstrirala prilično kreativno tumačenje Poslovnika Gradskog vijeća Pule, pa je članicama Građanske inicijative Referendum za Lungomare dopustila da govore pred vijećnicima u sklopu aktualnog sata.

To je naravno kršenje poslovnika, jer građani mogu prisustvovati sjednicama Gradskog vijeća, ali ne i raspravljati na njemu. Naime, formulacija u članku 96 Poslovnika da (građani) „mogu pratiti rad Gradskog vijeća, ali ne smiju remetiti red i tijek sjednice“ zapravo znači upravo to, da ne smiju sudjelovati u raspravi.

Prije nego povučem paralelu s jednim drugim sličnim slučajem u Istri, moram se zapitati koji je uopće smisao ove političke diverzije? Zar je Dušica Radojčić očekivala da će nakon izlaganja dvije aktivistice neki od vijećnika promijeniti svoj stav o gradnji hotela na Lungomaru? Da će utjecati na stav javnosti o tom projektu? Osobno mislim da se stav javnosti i gradskih vijećnika ni za milimetar nije promijenio nakon izlaganja aktivistica na Gradskom vijeću, a Dušica Radojčić i Možemo! s takvom diverzijom kod birača su više izgubili nego dobili.

No, sve me to podsjetilo na događaje od prije deset i više godina kada je u fokusu građanskih aktivista bila tvornica kamene vune Rockwool u Pićnu. Tada je Općinsko vijeće Pićna, pod pritiskom nezadovoljnih građana, bilo uvelo nepisano pravilo (ne sjećam se da je ikada donesena formalna odluka o tome) da na sjednicama Vijeća mogu raspravljati i prisutni građani, što je vjerojatno jedinstven slučaj u hrvatskoj demokraciji.

Predsjednik Općinskog vijeća bio je moderator koji je riječ davao malo vijećnicima, malo građanima, pa su vijećnici replicirali građanima, pa onda građani vijećnicima i tako u krug.

Možda bi to nepisano pravilo mogli prakticirati i u Gradskom vijeću Pule. Kada je već cirkus, neka bude pravi cirkus.