Ili ja nemam pojma o glazbi ili je televoting obična smijurija

Iako su moji glazbeni afiniteti miljama udaljeni o stila kakav prevladava na Eurosongu, volim pogledati to natjecanje. Zabavan mi je sav taj kič i uzbudljiva ona neizvjesnost kod glasovanja. Za razliku od većine dosadašnjih Eurosongova, moram priznati da su mi se ove i pošle godine jako sviđale hrvatske pjesme. Sinoć sam imao isti (nažalost pogrešan) predosjećaj kao i prošle godine – kada sam čuo svih 17 pjesama prve polufinalne večeri, prvo što sam pomislio bilo je: koje se čudo mora dogoditi da pjesma Mie Dimšić ne uđe među deset pjesama za finale? Jer većina pjesama bila je po mnogim kriterijima ispod njezine, a neke pjesme i izvedbe su mi bile toliko bezvezne, da sam pomislio da ni njihovi sunarodnjaci ne bi glasali za njih da smiju.

Na kraju su baš neke od tih, za mene potpuno bezveznih pjesama ušle u finale, a naša Mia Dimišć, koja stvarno ima dobru pjesmu, nije.

Ne znam što da na to kažem - ili ja nemam pojma o glazbi ili je televoting obična smijurija. Jer, ako ćemo baš biti iskreni, ne znam što bi me sinoć bilo natjeralo da nazovem one brojeve ili pošaljem SMS za neku pjesmu. Što samo od sebe nameće i glavno pitanje – koja je uopće struktura gledatelja koji glasaju za pjesme na Eurosnogu?