S nostalgijom se sjećam pandemije i godine bez komemoracija  

Prije nešto više od godinu dana pisao sam na ovom mjestu kako je pandemija idealna prilika da se napokon prestane s raznim komemoracijama za žrtve iz oba rata ili pak obljetnicama ratnih pobjeda. Naime, tada većina komemoracija nije održana, tek su rijetki vijenci negdje položeni i ništa se strašno nije dogodilo. Svijet je nastavio živjeti i bez tih silnih sjećanja i podsjećanja na žrtve i heroje.

Posljednjih dana i tjedana, kada su nas političari, partizani i domobrani ponovo počeli bombardirati sa žrtvama ratova i ratnim pobjedama, s nostalgijom sam se počeo sjećati vremena pandemije kada svega toga nije bilo. 

Nisam bešćutan, ali dajte, prestanite više s time. Život ide dalje. Da parafraziram Borisa Dežulovića: „Jebale vas više komemoracije!“

I kada sam se već ponadao da će nova generacija političara biti drugačija, razočaranje mi je stiglo u liku i djelu zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića. Lider pokreta Možemo! jučer je održao komemoraciju za žrtve raketiranja Zagreba nakon akcije Bljesak. Položio je vijenac i održao neki anemični prigodni govorčić, a kako nije karizmatičan poput svog prethodnika Bandića, onako stisnut više je podsjećao na vukovarskog gradonačelnika Penavu.

Šteta, imao je povijesnu priliku biti prvi političar koji će prestati s tim retro običajem. Najviše bi mu zamjerili oni koji ionako nisu glasali za njega, a većina njegovih glasača to bi pozdravila.