Kako su takvi plačljivci čitav Balkan uspjeli držati za jaja 

Iako trenutno ne pratim niti jednu tursku seriju, jer sam se u posljednje vrijeme navukao na HBO, svojedobno sam odgledao nekoliko serija, ali i sada tu i tamo bacim oko na neke scene iz aktualnih serija. O turskim serijama inače imam visoko mišljenje, zanatski su perfektne, produkcijski na najvišem nivou, a kvaliteta glume može se usporediti s britanskom, za mene osobno najboljom glumačkom školom.

Turske serije su emotivne i strastvene, u njima se strastveno i voli i mrzi, i tu razinu emotivnosti ni jedna zapadnjačka serija ne može dostići. U anglosaksonskim serijama se ne žaluje, ne raduje, niti voli tako emotivno i životno kao u turskim serijama. I ono što je meni najzanimljivije, nigdje muškarci ne plaču kao u turskim serijama.

Stoga se, nakon svake takve plačljive scene, uvijek zapitam: kako su takvi plačljivci i emotivci punih 500 godina sve narode Balkana uspjeli držati za jaja?!