Što se mene tiče Facebook je sinoć mogao i zauvijek nestati

Da sinoć negdje oko 20 sati nisam otvorio portal Jutarnjeg, da vidim ima li što novoga kod nas i u svijetu, ne bih ni znao da se srušio Facebook i platforme povezane s njim.

Ne bih tom događaju ni pridavao neku pažnju, niti bih sada pisao o tome, da jutros, dok sam se vozio u automobilu, jedinom mjestu gdje imam radio, nisam slušao katastrofična iskustva radijske voditeljice, koja je jučerašnji Facebookov blackout opisivala kao katastrofu epskih razmjera. Slušajući je netko neupućen pomislio bi da je sinoć u čitavom svijetu na nekoliko sati nestala struja i da su u isto vrijeme (kao u Velikoj Britaniji) nestale zalihe goriva na svim benzinskim pumpama. Tako je u njezinoj interpretaciji izgledalo nekoliko sati bez Facebooka, Instagrama, Messingera i WhatsAppa.

Ej ženo, nađi si neki život, pomislio sam u sebi. Nažalost, takvih je sinoć bilo na tisuće. Mnogi su već bili 'na aparatima', a teži ovisnici proživljavali su gadnu apstinencijsku krizu.

Što se mene tiče, da sutra zauvijek, kao da nikada nisu ni postojali, nestanu Facebook, Instagram, Messinger i WhatsApp, moj život se ne bi promijenio 'ni za milimetar'.

Iako sam prisutan na svim mrežama (najviše radi posla) ne postoji ništa, ali doslovno ništa što bi mi nedostajalo njihovim nestankom.

Informiram se preko news portala, poruke najradije šaljem preko Vibera, jer jedini ima mogućnost editiranja već poslanih poruka (znate ono, kada pošaljete poruku i tek onda vidite da ste izostavili neko slovo ili prilog) i ne postoji niti jedna platforma na koju se logiram preko svog FB profila.

Facebook mi ne koristi previše ni u poslu, jer publika na društvenim mrežama uglavnom je površna – samo lajkaju, niti čitaju, niti otvaraju linkove, a još manje ih šeraju. Za doseg nekog članka objavljenog na portalu višestruko je veća korist od widgeta koji se objavljuju ispod članaka nego Facebooka.

Uglavnom, što se mene tiče Facebook je sinoć mogao i zauvijek nestati.