Tko nema za božićnice radnicima neka zatvori tvrtku

Kao i svake godine uoči Božića u našim dvjema firmama svojim smo djelatnicima isplatili po 1.500 kuna božićnice. Bez obzira kakva nam je bila poslovna godina ili kakav nam je cash flow u prosincu, isplatu božićnice svojim radnicima smatramo nekom vrstom poslovnog bontona.

Iako bismo bili najsretniji da božićnica bude u visini prosječne plaće, da to u pravom smislu bude 13. plaća, zadovoljni smo što svoje radnike, bez kojih ne bi bilo ni naših prihoda, možemo nagraditi uoči božićno-novogodišnjih blagdana.

Zato sam se nedavno šokirao kada sam u nekom nevezanom razgovoru u jednom društvu shvatio da u Istri, najbogatijoj hrvatskoj regiji, postoje poduzetnici koji svojim radnicima nikada ne isplaćuju božićnice. Da bi dali barem po 500 kuna svakome, ali ono – doslovno ništa.

I nije ovdje riječ o nekome tko se jedva muči da opstane, to su većinom uspješni ugostitelji (barem sami sebe tako prikazuju u javnosti) ili poduzetnici koji uz core business imaju i brojne apartmane ili kuće za odmor.

Po meni, poduzetnik koji svojim radnicima, bez obzira koliko ih ima (jer veći broj radnika znači i veću dobit) ne može ili ne želi isplatiti Božićnice, ili je sebičan ili ne zna poslovati. Ako je ovo drugo u pitanju, onda najbolje da zatvori firmu i ode raditi za drugoga. Tada bi vjerojatno bio prvi u redu kada bi od gazde tražili božićnicu.