Sastavljanje predizbornih listi najteži je dio kampanja za lokalne izbore
Pamtim jedan događaj iz siječnja 1993. godine. Predizborna kampanja na prvim lokalnim izborima u samostalnoj Hrvatskoj bila je na vrhuncu. Bila su to vremena kada su građani na predizborne skupove političkih stranaka odlazili kao na koncerte glazbenih zvijezda ili kino predstave hit filmova.
U labinskom gradskom kinu održavao se završni skup IDS-a za Labinštinu. Zadnji put kada je kino dvorana bila tako krcata, zabilježeno je početkom 80-ih godina na projekcijama filmova s Bud Spencerom i Terence Hillom. Tada je bilo slučajeva da su labinski ljubitelji ova dva simpatična talijanska tabatora s kupljenim kino ulaznicama sjedili i na podu samo da bi vidjeli film.
Desetak godina kasnije, mnogi od njih stiskali su se u istom kinu da bi uživo čuli Nina Jakovčića, Dina Debeljuha, Ivana Heraka i najiščekivanijeg od svih – Luciana Delbianca. Čano je tih dana u Istri bio popularan poput rock zvijezde.
Jedan detalj s tog predizbornog skupa ostao mi je do danas u sjećanju. Jedan moj kolega iz osnovne škole, kojeg do te večeri dugo nisam bio vidio, rekao mi je ozbiljno: „Lučaneta trebamo paziti i brinuti o njemu. Ako treba, svi moramo izdvojiti iz svojih plaća i osigurati čovjeku sve što mu treba za ugodan život. On je naše bogatstvo“.
Toga sam se sjetio prateći ovih dana političko-pravosudnu situaciju u susjednoj BiH, gdje sada imamo obrnutu situaciju - notorni Milorad Dodik pokušava mobilizirati svoje sunarodnjake kako bi pod tobožnjom brigom za srpsku stvar zapravo sačuvao svoje nezakonito stečeno bogatstvo.
Na njegovu žalost, narod više nije tako 'nabrijan' kao prije tri i pol desetljeća, i tek će rijetki naivci nasjesti na Dodikovu 'zabrinutost' za sudbinu Republike Srpske.
Isto tako, ni u Istri više nema političkih ideja s kojima bi se velika većina Istrijana danas mogla poistovjetiti. Prošla su vremena kada su stranački volonteri svoje vrijeme, pa čak i novce poklanjali nekoj političkoj ideji. Teško je danas naći osobu, poput mog školskog kolege s početka teksta, koji bi za nekog političara bio spreman odvojiti od svoje plaće.
Ne samo to, danas je prava muka nekoga nagovoriti da se uopće uključi u politiku. U kampanjama za lokalne izbore najteži posao je sastaviti izbornu listu.
Nekada je bila čast biti i na posljednjem mjestu liste, a danas nositelji listi, naročito nezavisnih, moraju obaviti stotinu razgovora i pretrpjeti 70-ak odbijenica prije nego uspiju sakupiti 13 ili 15 ljudi za gradsku ili općinsku listu.
To i ne treba čuditi. Zašto bi netko svoje ime izložio javnosti samo zbog toga da bi prvi s liste, ili prvih nekoliko ušlo u gradsko ili općinsko vijeće. To bi možda imalo smisla kada bi se kandidati s liste rotirali svakih godinu dana, pa da tijekom četiri godine svi s liste osjete blagodati vijećničkog mandata, ali koliko je meni poznato to je u povijesti istarske demokracije napravila samo nezavisna lista koju je u Poreču svojedobno organizirao poznati novinar Goran Prodan.