Epopeja 'pjesnika-ratnika'
Poznati talijanski pjesnik Gabriele D'Annunzio bio je prije Prvog svjetskog rata kralj skandala i razvikanog boemskog načina života. Početak rata, u kojemu je Italija ispočetka zauzela neutralnu međunarodnu poziciju, za D'Annunzija je značilo uzimanje nove uloge. Najprije se radilo o ulozi propagandista, koji je romantičarski poticao javnost na intervenciju s ciljem oduzimanja „neoslobođenih“ talijanskih područja pod austrougarskom vlašću.
Iako ga bolje poznajemo po okupaciji Rijeke koju je izveo sa svojim pristašama između rujna 1919. i prosinca 1920., u praskozorje fašističke epohe, D'Annunzio se trudio pridobiti renome „žestokog lika“ već tijekom Prvog svjetskog rata. Naime, ulaskom Italije u rat protiv Austro-Ugarske, iako 52-godišnjak, on postaje ratni dragovoljac i tzv. „naoružani pjesnik“ (Il Vate armato) i osobno sudjeluje u nekim vojnim akcijama propagandnog karaktera.
D'Annunzio je prepoznao važnost nove grane oružane sile – zrakoplovstva, i brže bolje dobiva licencu asistenta pilota – letačkog motritelja-navigatora. Već u kolovozu 1915. pošlo mu je za rukom suorganizirati let nad „neoslobođenim“ Trstom s izbacivanjem letaka, prvog u nizu propagandnih akcija takvoga tipa. Letci su sadržavali poruku namijenjenju lokalnom talijanskom stanovništvu: „bliži se kraj vašem mučeništvu!“ Na dvosjedu dvokrilcu tipa Farman pisao je jedan od mnogih njegovih latinskih mota: Iterum Rudit Leo („Lav i dalje riče“).
U siječnju 1916., tijekom nezgode pri slijetanju, D'Annunzio gubi desno oko. „Vidoviti slijepac“ (L'Orbo Veggente), kako je sam sebi nakon toga tepao, vratio se u akciju u rujnu iste godine kada je letio nad Porečom. Dana 13. rujna 1916., dvanaest talijanskih i francuskih hidroaviona bombardiralo je hangare austrogarskog mornaričkog zrakoplovstva kraj zapadnoistarskoga grada. Sljedeće godine je na kopnu i sudjeluje u „Desetoj bitci na Soči“ kod izvora rijeke Timave.
U međuvremenu, talijanska bombarderska avijacija dobivala je nešto više samopouzdanja i planiralo se njezino korištenje protiv centralnog vojnog cilja – glavne austrougarske ratne luke u Puli. Naravno da pjesnik-ratnik neće preskočiti sudjelovanje u tim „epohalnim“ vojnim operacijama. Tijekom noćnih akcija 3., 4. i 8. kolovoza 1918., leti u visoko-rizičnim bombarderskim akcijama nad Pulom u bombarderu-dvokrilcu klase Caproni 33 s dezignacijom „As od pika“. Treba napomenuti kako je tadašnja nosivost eksplozivnih sredstava takvih zrakoplova bila izrazito mala, pa su i štete na ciljevima bile limitirane, a da ne spominjemo i faktor promašaja. Na Pulu su, razumije se, pali i propagandni letci. Na njima je D'Annunzio napisao svoj novi poklič – Eia! Eia! Eia! Alala! Njega će kasnije prisvojiti Mussolinijevi crnokošuljaši.
Posljednja godina rata bila je obilježena pjesnikovim najpoznatijim propagandnim akcijama. Gabriele D'Annunzio osjećao se dužnim vratiti moral talijanskoj naciji i vojsci nakon katastrofalnog poraza u bitci kod Kobarida u jesen 1917. godine. Ovoga puta, u noći s 10. na 11. veljače 1918., D'Annunzio je u ulozi mornara. Pjesnik je bio na jednome od nekoliko torpednih čamaca MAS koji su izveli nesmetanu infiltraciju u austrougarske teritorijalne vode, pored istarskog poluotoka, uz kvarnerske otoke, do Bakarskog zaljeva. Događaj je nazvan „Podvala u Bakru“ (La Beffa di Buccari) i, iako nije prouzročila nikakve vidljive posljedice, kasnije je dobila mitološki karakter u Italiji. Naposljetku, kruna propagandnog načina ratovanja Gabriele D'Annunzia dogodila se 9. kolovoza 1918., kada je u sastavu 87. zrakoplovne eskadrile „La Serenissima“ letio nad habsburškom prijestolnicom, Bečom. Let nad Bečom (Il Volo su Vienna) značio je izbacivanje oko pedeset tisuća letaka s talijanskom trobojnicom i tekstom na talijanskom i njemačkom jeziku.
Ironično, tekst na letcima nije bio D'Annunzijev. Pjesnik-ratnik je bio predložio jedan tekst, ali ga je talijanski vojni vrh smatrao previše pompoznim i kičastim da bi bio uspješno preveden na njemački. Kraći, za bečku publiku jasniji tekst, napisao je pisac i novinar Ugo Ojetti. Pamte se riječi političara Ferdinanda Martinija koji je tim povodom kazao: „kada je D'Annunzio pripremao svoj vojni angažman, javnost je, ne imajući povjerenja u njegove ratničke sposobnosti, rekla: „neka piše, neka ne čini“. Sad ja kažem o njemu: „neka čini, bez da piše“.“
