Zanimljivo je odakle su doseljenici prije 300 godina stizali u Pulu i kakve veze jedan kvart ima s tim

Kao što smo već pisali, Pula je tijekom 17. i 18. stoljeća bila nazivana „gradom mrtvaca“ zbog izrazito teških uvjeta života, koji su gotovo ispraznili grad. No, to je ne čini dosadnom za istraživanje u to vrijeme vlasti Venecije. Naime, povjesničar Slaven Bertoša još je 2003. objavio istraživanje pod naslovom Levantinci u Puli, koje je bacilo novo svjetlo na neke neočekivane stanovnike tog razdoblja.

Pod pojmom „Levantinci“ misli se na doseljenike, podanike Mletačke Republike, koji su u Pulu stigli s područja istočnog Sredozemlja. Riječ Levant dolazi od izraza Sole levante ili „izlazeće Sunce“ – danas označava istočnu obalu Sredozemnog mora, dok se u doba Venecije odnosila na njezine posjede u istočnom Sredozemlju: otoke Cipar i Kretu (Kandiju), poluotok Peloponez te neke susjedne grčke otoke. Ispražnjena područja mletačke Istre Venecija je naseljavala (kolonizirala) prebjezima od osmanske opasnosti, uglavnom iz Dalmacije, Crne Gore, Albanije, ali i istočnijih krajeva.

Bertoša je podatke o potomcima tih doseljenika pronašao u tadašnjim matičnim knjigama. Proces asimilacije i akulturacije trajao je nekoliko stoljeća, sve do potpunog nestanka kulturnih tragova njihova boravka u Puli. Prezimena tih obitelji nastajala su izvedenicom iz nadimaka prema mjestu podrijetla: obitelj Cipriotto potječe s Cipra, Grego iz Grčke, Roditti s Rodosa, Zancariol sa Zakintosa, a Candiotto s Krete. Nepotvrđeno, ali vjerojatno, ime pulske Gregovice (Grega) također potječe od neke osobe prezimena Grego.

Prema Bertošinim podacima, unutar opće populacije pridošlih ljudi s područja istočnog Mediterana najviše je bilo doseljenika s Rodosa i Cipra. Rodos su 1522. godine osvojili Turci od vitezova sv. Ivana (tzv. Hospitalci), dok su Cipar 1571. preoteli Mlečanima. Mnogi stanovnici tih otoka, posebice mletački posjednici, tada su se preselili u zapadnije venecijanske teritorije. Bertoša ističe da su upravo ciparski doseljenici u Puli osnovali crkvu sv. Nikole kako bi u njoj mogli obavljati pravoslavne obrede. Riječ je o crkvi na usponu prema pulskom brežuljku, uz ulicu Castropola.

U svojoj knjizi Bertoša donosi podatke o životu Tomasa Cipriotta i njegove obitelji. Tomaso je rođen u Puli 1639. godine, kao sin Giacoma Cipriotta i Domeniche. Primio je katoličke sakramente i nekoliko je puta bio krsni kum. Umro je 1687. u dobi od oko 48 godina. Njegova supruga Maria preminula je 1712. godine kao udovica. Tomaso i Maria Cipriotto imali su dvanaestero djece – šest sinova i šest kćeri, od kojih je većina, što je bilo neuobičajeno za to doba, doživjela odraslu dob.

U zaključku svoje knjige Bertoša piše:

„U 17. i 18. stoljeću levantinski etnički element igrao je znatnu ulogu u javnom, društvenom i gospodarskom životu Pule, ali je u posljednja dva stoljeća veliki dio tih obitelji nestao, odselio se ili izumro. (...) Pulska prošlost jednako poznaje emigracije, bjegove i pomore, kao što poznaje i pritjecanje novog etničkog elementa: zaboravljajući brzo one koji su otišli ili nestali, prihvaćala je doseljenike i bjegunce, svjesna da tako spašava golu opstojnost.“