Jeste li znali da se na pola sata od Istre nalazila nacistička tvornica smrti?
Tijekom 2018. i 2019. godine dvaput sam posjetio lokalitet u Trstu poznat kao Risiera di San Sabba – jednom u sklopu edukacije o nacističkim zločinima, a drugi put u organiziranom posjetu koji su organizirali medulinski antifašisti. Koliko je u Istri poznato da se u našem neposrednom susjedstvu nalazio nacistički logor u kojem su stradavali i naši ljudi?
Još bolje pitanje: znaju li za ovaj lokalitet političari koji svoju predizbornu kampanju obogaćuju navodnom podrškom muzeju antifašizma? Isto, je li moguće da Županija, kao osnivač većeg dijela škola u Istri, nije omogućila stručni obilazak mjestu stradanja mnogih Istrana od nacizma?
Risiera di San Sabba nalazi se u Trstu, u blizini stadiona „Nereo Rocco“ i danas je memorijalni centar. Do nje se dolazi izlaskom s novog nadvožnjaka koji iz smjera Istre vodi prema centru grada (skretanje Valmaura). Izvorno je bila tvornica riže (tal. risiera) izgrađena 1898. godine u industrijskoj zoni Trsta, u četvrti San Sabba, u blizini stambenih područja.
Kompleks, s golemim skladišnim halama i velikim dvorištem, bio je okružen visokim zidovima. Nakon zatvaranja tvornice 1929. godine, povremeno se koristila kao vojarna talijanske vojske sve do 1943., kada su je nakon kapitulacije Italije preuzele njemačke okupacijske snage. Isprva je služila kao tranzitni logor za ratne zarobljenike pod dezignacijom „Kgf Dulag 339“, uz zatvor Coroneo, također u Trstu.
Dolaskom SS-ovog zapovjednika (Gruppenführer) Odila Globocnika u Trst 18. rujna 1943. (inače, rođeni Tršćanin), Risiera je ubrzo prešla pod upravu SS-a i postala jedan od četiri policijska logora u Italiji. No, za razliku od ostalih logora koji su služili isključivo kao tranzitni centri, Risiera di San Sabba od 9. listopada 1943. postaje koncentracijski logor – mjesto uhićenja, mučenja i smaknuća Židova i političkih protivnika.
Njemački povjesničar René Möhrle u svojoj knjizi Judenverfolgung in Triest während Faschismus und Nationalsozialismus („Progoni Židova u Trstu između fašizma i nacizma“) ističe da je Risiera do kraja rata služila kao tranzitni logor za deportaciju u ostale logore, ali je imala sve „praktične“ elemente logora za uništenje.
SS-Sturmbannführer Christian Wirth imenovao je Gottlieba Heringa (SS-Hauptsturmführer), bivšeg zapovjednika logora Bełżec, za zapovjednika logora u Risieri. Hering je istovremeno vodio i SS specijalnu jedinicu „R1“, smještenu u logoru. Ta je jedinica, sastavljena od njemačkih i ukrajinskih SS-ovaca, do travnja 1945. uhitila oko 700 tršćanskih Židova.
To su bili zločinci već izvježbanih okrvavljenih ruku tijekom genocidne „Operacije Reinhard“ u okupiranoj Poljskoj. Nakon što je Wirth ubijen u svibnju 1944., njegov nasljednik postao je SS-Obersturmführer Josef Oberhauser, pod čijom su se komandom nalazili i specijalna jedinica „R1“ te ostali SS stražari u Risieri. Uz Nijemce i Ukrajince, među čuvarima su bili i Talijani.
Likvidacije su se provodile sustavno – premlaćivanjem, gušenjem u plinskim kamionima, strijeljanjem i davljenjem. U siječnju 1944. u Risieri je pod vodstvom specijalista eutanazijskog programa T4, Erwina Lamberta, postavljena kremacijska peć. Lambert je prethodno sudjelovao u izgradnji plinskih komora i krematorija u logorima poput Treblinke i Sobibora.
O svom zadatku u Trstu Lambert je svjedočio: "U siječnju 1944. stigao sam u Trst. U San Sabbi kraj Trsta nalazio se tvornički dimnjak unutar prostora bivše tvornice riže. Pokraj dimnjaka izgradio sam dva zida i postavio željezne rešetke preko njih. Mislim da je na dimnjaku napravljen i otvor kako bi dim mogao izlaziti tijekom kremacija. Taj rad bio je završen u nekoliko dana. Meni se činilo da postrojenje nije prikladno za kremaciju tijela."
Lambert je naručio dijelove za novu peć u jednoj metaloprerađivačkoj tvrtki u Trstu. Radnici tada nisu razumjeli njezinu svrhu, ali su nakon rata rekonstruirani planovi izgradnje. Peć je prvi put testirana 4. travnja 1944. spaljivanjem tijela 70 Tršćana pogubljenih u znak odmazde za napad na njemačke vojnike u Italiji.
Svjedočanstva SS stražara, zatvorenika, lokalnog stanovništva i radnika iz obližnjih tvornica potvrđuju da je peć bila u funkciji. Dimnjak je neprestano ispuštao gust, žućkast dim užasnog smrada. Procjenjuje se da je u Risieri spaljeno između 3.000 i 5.000 ljudi, iako su moguće i veće brojke. Prema sjećanjima, nacisti su palili motore kamiona prilikom strjeljanja zarobljenika, s obzirom da je logor bio nadomak stambenog područja.
Risiera di San Sabba bila je policijski logor s obilježjima nacističkog logora smrti – jedini takav objekt na njemački okupiranim područjima južno od Alpa koji je imao krematorij. Sustavno su ubijani politički zatvorenici i Židovi iz Trsta i okolnih područja, uključujući i stotine civila zarobljenih tijekom njemačkih protu-partizanskih akcija u Istri.