Krležina šetnja Pulom u proljeće 1948. godine
Dana 16. rujna 1947., stupanjem na snagu odluka Pariškog mirovnog ugovora, za Pulu je počela nova povijesna epoha. Grad službeno postaje dijelom Narodne Republike Hrvatske unutar Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Završilo je mučno razdoblje savezničke vojne uprave (1945. – 1947.), koje je za Pulu značilo povijesni lom u smislu egzodusa najvećeg dijela većinskog talijanskog stanovništva. S druge strane, ispražnjeni grad nove su vlasti ubrzano namjeravale popuniti stanovništvom iz svih dijelova nove države, s ciljem davanja novog životnog zamaha. Osim što je ostala bez velikog dijela stanovništva, Jugoslavija je preuzela i grad prepun ruševina preostalih još iz razdoblja anglo-američkih bombardiranja u Drugom svjetskom ratu.
Početne godine Pule pod Jugoslavijom nedavno su postale središte mog znanstvenog historiografskog zanimanja. Koliko je to „ur“-doba ključno za oblikovanje grada kakvog danas poznajemo! Već sljedeće godine situaciju je zakomplicirala kriza oko Informbiroa, a zategnuti odnosi poboljšali su se tek sredinom 1950-ih godina.
Pulu toga vremena u proljeće 1948. posjetio je veliki hrvatski književnik Miroslav Krleža (1893. – 1981.), obišavši pritom gotovo čitavu hrvatsku obalu tijekom jednog većeg putovanja. O svojim doživljajima književnik je napisao više neobjavljenih tekstova, koji se danas čuvaju u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Ipak, za časopis Matice hrvatske „Dometi“ 1969. godine objavio je kratak tekst o Puli u proljeće 1948.
Pa, pročitajmo kako su ulice Pule toga proljeća inspirirale Krležu: „Sipi sitno siva magla od dima iz fabrike cementa, vuče se kao krepana mačka iznad sivih, kišom ispranih ruševina razorenog grada.“ Krležina Pula nije tek prizor rata koji je minuo: to je grad koji još diše u pepelu, udiše maglu dima i kiše, grad umoran i pust, ali i dalje prisutan, gotovo opipljiv u svojoj sablasnoj atmosferi: „Pompejanska šetnja spaljenom i razorenom ulicom, nazvanom imenom nekog rimskog gavana koji se pred potomstvom proslavio što je na svoju uspomenu podigao kameni trijumfalni luk »vlastitim parama«, kako se ne bi zaboravilo da je i on, jedanput, tu u Puli, zveketao zlatom nametljivo kao pravi pogospođeni skorojević, po svoj prilici sumnjivog ilirskog podrijetla.“
Tadašnja, tek preimenovana Prvomajska ulica, Zagrepčaninu je bila interesantna zbog jasno vidljivih tragova nekadašnjih privatnih radnji. „Via Sergia. »Trattoria milanese«, natpis u grotesknom verzalu, secesionističkom, bečkom, četiri gole, okomite stijene bez krova, kao prazna kutija za ženske šešire, sa sjenkom dessina na svijetloružičastoj tapeti, sasvim blijedo razvodnjenoj, lirski razvijenog slatkog akvarela: kitice jorgovana i ljubičica vezane crvenom vrpcom.“
Čitatelj se gotovo osjeti zarobljenim u njegovoj slici, gdje se niotkuda ne nazire obnova: „Jedna Farmacija i Drogerija, sa otmjenim, gospodskim crno-bijelim četvorinama mramornoga poda. Tu je smrt odigrala opasnu partiju šaha, igra je izgubljena, a ulaz isprepleten je bodljikavom žicom da ne bi nekome od pokojnika palo na pamet da uđe i da kupi jedan Chypre za damu svoga srca, koja čezne za svojim Komodorom negdje u Klagenfurtu ili u Bologni. U jednom staklenom ormariću na stijeni zaboravljena fotografija banalne gospođice, jedne od tridesetitritisuće ljepuškastih guščica uvjerenih o besmrtnosti svoga šarma, jedne od bezbrojnih ludih djevica koje vjeruju da je Gospodin ovaj svijet stvorio isključivo samo zato da bi one mogle da se fotografiraju kao nevjeste u bijeloj svili pod mirtinim vijencem. Glas žene, glas naše narodne žene: sto dinara kila brašna, žene!
No, baš kad bi se moglo pomisliti da je sve beznadno, Krleža iznenada okreće ton, pronalazeći u tom sivilu neugaslu vitalnost: „Basalisco, Bradamante, tu je bio neki restoran sa ljetnom terasom, lepršaju još tu na jutarnjem vjetru modre tende, isprane kišom, poderane, tamo vitrina potpuno prazna, razbijena, s natpisom »Fotoideal«, a tu korak dalje gostoljubivo otvorena makedonska slastičarnica. Velika imendanska torta od plastične obojadisane mase, živijo, živijo, sa kandiranim ružama, sladoled od prašnjave vate u prljavoj čaši kao u panoptikumu, život teče dalje, život živi kao školjka na potonulim brodovima, život se ne da uprkos svemu, život trijumfira nad seobama naroda, nad vojskama, nad ratovima, nad brodolomima, nad razorenim gradovima.“