Zapisi posljednjeg zapovjednika flote u Puli. 'Odbio sam zahtjev Jugoslavena da spustim carsku zastavu'

"Horthy Miklós katonája vagyok, legszebb katonája" pjevali su mađarski vojnici koji su marširali zajedno s vojnicima njemačkog Wehrmachta tijekom Drugog svjetskog rata. Mađarskom je tada vladao regent Miklós Horthy od Nagybánye (1868. – 1957.), a zajednička želja za revizijom mirovnih ugovora iz 1919. godine stavila je Njemačku i Mađarsku u isti politički i vojni blok.

Horthy je, u doba Austro-Ugarske, završio Mornaričku akademiju u Rijeci te je do 1918. bio visoki časnik c. i kr. Ratne mornarice. Pokojni povjesničar András Gerő (1952. – 2023.) potvrdio mi je da je Horthy, budući da je rani dio svoje karijere proveo u instituciji u kojoj je službeni jezik bio njemački, tijekom ostatka života – pa i vladavine Mađarskom – govorio svoj materinji jezik s izraženim njemačkim naglaskom.

Kao časnik u floti, Horthy je dugo živio u Puli, a u prigradskoj četvrti Veruda dao je izgraditi vilu koja je nosila njegovo ime. Vila, prepoznatljiva po svojoj karakterističnoj kuli i šiljastom krovu, oslanjala se na predmodernu arhitekturu Transilvanije. Nažalost, više od sto godina kasnije, vila „Horthy“ danas na adresi Budicinova 13 u vrlo je lošem estetskom stanju, dijelom zbog zuba vremena, a dijelom zbog građevinskih intervencija kasnijih stanara.

S činom kontraadmirala, Horthy je od veljače do studenog 1918. obnašao dužnost posljednjeg glavnog zapovjednika c. i kr. Ratne mornarice. Krajem listopada 1918., car Karlo I. ovlastio ga je da carsku flotu preda Narodnom vijeću Slovenaca, Hrvata i Srba – novom predstavničkom tijelu južnih Slavena Monarhije.

Nakon Drugog svjetskog rata, tijekom egzila u Portugalu, Horthy je napisao memoare koji sadrže i detalje o kraju habsburške vlasti nad Pulom. U nastavku prenosimo dijelove svjedočanstva ove važne povijesne ličnosti o sudbonosnim pulskim danima.

Dana 17. listopada 1918., Njegovo Veličanstvo objavilo je manifest u kojem je obećao transformaciju Austrije u federalnu državu, uniju poljskih dijelova Austrije s neovisnom poljskom državom, specijalni status za Trst i pravo na samoopredjeljenje za sve narodnosti monarhije. Tim je manifestom namjeravao spriječiti raspad monarhije. Međutim, događaji su pokazali da je ovaj „doziv savjesti stare i poštovane monarhije” poslužio isključivo kako bi ojačao centrifugalne sile. Raspad Austro-Ugarske monarhije nije mogao biti odgođen.

U budimpeštanskom parlamentu grof Mihály Károlyi ustao je i zatražio povlačenje svih mađarskih trupa kako bi se obranila mađarska domovina. Dana 1. listopada, Narodno vijeće južnih Slavena sazvalo je sastanak i proglasilo južnu slavensku državu koja je uključivala Dalmaciju i područja sjeverne jadranske obale. Time je monarhija faktički bila odsječena od mora. Kako sam bio čuo, generali hrvatske narodnosti nagovorili su Njegovo Veličanstvo da preda flotu Jugoslavenima kako bi se spriječio njezin pad u ruke Talijana. Moguće je da je ova odluka donesena na temelju obećanja koja nisu nikada bila ispoštovana.

O tome nisam znao ništa, pa sam 17. listopada odaslao izvještaj u kojem je stajalo da sam bio spreman smiriti pobune na brodovima putem osobnih apela upućenih mornarima. Obišao sam flotu i održao govore pred posadama. Istovremeno, iz predostrožnosti, u slučaju da stvari krenu u najgore, pobrinuo sam se da sve njemačke tajne naredbe budu uništene. Veliki broj Nijemaca već je krenuo prema svojoj domovini, uključujući i većinu onih koji su radili u podmorničkoj bazi u Puli nakon što su digli u zrak sve podmornice u fazi izgradnje.

Dana 28. listopada 1918., dobio sam naredbu od Njegovog Veličanstva da flota bude predana Vijeću južnih Slavena.

Ova naredba došla je kao teški udarac. Budućnost je izgledala siva i tužna, ali najgore je bilo predati bez borbe svoju slavnu, nepobjedivu flotu. Neprijatelji nisu prijetili izvan luke, a Jadransko je more bilo prazno. Ništa mi nije preostajalo nego primiti Vijeće južnih Slavena. Sastanak je bio zakazan za devet sati ujutro 31. listopada na mojem zastavnom brodu, Viribus Unitis.

Razgovor je bio kratak i hladan. Odbio sam zahtjev Jugoslavena da spustim carsko crveno-bijelo-crvenu zastavu i dignem jugoslavensku narodnu zastavu. Dok nisam napustio brod u četiri i po sata poslijepodne, moj amblem i carska crveno-bijelo-crvena zastava ostali su visjeti.

Pitao sam komu moram prepustiti komandu moje flote. Niti jedan od delegata nije uzimao u obzir ovo pitanje. Stoga, predložio sam to svom zastavnom kapetanu, Janku Vukoviću, koji je to prihvatio uz oklijevanje, iako je bio hrvatske narodnosti.

Došlo je i četiri i pol. Bio je to jedan od najtužnijih trenutaka u mom relativno sretnom životu. Kada sam se pojavio na palubi broda Viribus Unitis, cijela posada stajala je u pozornom stavu. Toliko me to ganulo da sam nekoliko trenutaka stajao bez riječi, nisam mogao započeti svoj pozdravni govor. Nakon toga, ponio sam sa sobom portret koji je Njegovo Veličanstvo, car Franc Jozef, uručio zastavnom brodu s njegovim osobnim motom „Viribus Unitis”, kao i svileni počasni barjak i moj osobni admiralski barjak.

Kad je moja zastava bila spuštena, učinjeno je to i s drugim zastavama na brodu, uključujući i ratnu zastavu koja nikada nije bila predana neprijatelju. Većina oficira, uključujući mnoge Hrvate i Slovence, napustila je brodove nakon mene i napustila Pulu sljedećeg jutra. S ovom epizodom, redovita služba u floti bila je završena. Vodeća su mjesta ostala prazna. Električna rasvjeta je ugašena, a lučka postrojenja ostala su bez obrane. Sljedećeg dana [1. studenog 1918.] to je omogućilo dvojici talijanskih oficira da uđu u pulsku luku s novim izumom i da zakače minu s mehanizmom za odbrojavanje na Viribus Unitis ispod razine mora. Dok su plivali dalje od broda, primijetio ih je jedan podoficir koji ih je potom pratio barkom, uhvatio i doveo na palubu. U stanju velike uzbuđenosti, zatražili su da budu odvedeni kapetanu, kojem su objasnili da će mina koju su zakačili za trup uskoro eksplodirati. Kapetan Vuković, vrhovni zapovjednik flote, zapovjedio je napuštanje broda, a potom je otišao na palubu gdje je čekao eksploziju. Potonuo je sa svojim brodom. Neka mu je vječna slava.

Oni oficiri i podoficiri koji nisu stigli napustiti brod na vrijeme uspjeli su spasiti vlastite živote plivajući do obale, ali su izgubili svu svoju imovinu. Došli su do moje vile i od njih sam čuo da zastavni brod naše flote nije preživio promjenu svoje sudbine. Podijelio sam im svoju garderobu, uniforme i civilnu robu. Nakon toga, zatvorio sam dom u kojem sam proveo toliko lijepih godina, dom koji je vidio rođenje moje djece, i napustio ga zauvijek. Sva kućna dobra, kao što su srebro, tepisi, slike, ostavljena su.

Specijalni vlak odveo je štabne oficire flote, većinu oficira zastavnog broda, kao i mene osobno iz Pule. Bilo je tužno vidjeti sve te mlade i sposobne ljude kako odlaze u nepoznato. Moja se karijera činila na završetku. Čemu sam se mogao nadati u Mađarskoj, državi u raljama revolucije?