Pula je prema zapisima Miroslava Bertoše u doba Venecije bila 'grad mrtvac'
Uobičajeno je mišljenje da se za srednji vijek, razdoblje povijesti koje otprilike obuhvaća razdoblje od 5. do 15. stoljeća, koristi sinonim "mračno doba". Međutim, kada je riječ o povijesti Pule, istina je da je srednjovjekovlje, unatoč čestim ratovima, bilo relativno stabilno razdoblje u usporedbi s nekoliko stoljeća koja su uslijedila.
To razdoblje, poznato pod pomalo neutralnim i suhoparnim nazivom "rani novi vijek", odnosi se na razdoblje od 16. do početka 19. stoljeća. S druge strane, u kolektivnom shvaćanju, zlatna razdoblja Pule obuhvaćala bi rimsko carsko doba, koje se može protegnuti i na razdoblje Bizanta, te kasno austrougarsko doba na prijelazu u 20. stoljeće.
Tijekom cijelog tog "mračnog" razdoblja, o kojemu ćemo čitati u nastavku, grad je bio pod vlašću već tada arhaične Mletačke Republike (Venecije). Međutim, važno je sagledati i širi kontekst tog vremena: europski kontinent proživljavao je složeno klimatsko razdoblje poznato kao "malo ledeno doba".
Dramatične prilike u Puli slikovito je opisao povjesničar Miroslav Bertoša (1938. – 2023.). Godine 2019. objavio je knjigu „Historabilije XVI. – XVIII. stoljeća. Mali svijet Istre u doba Venecije“, compendium njegovog cjeloživotnog istraživanja istarske novovjekovne prošlosti. Slijedi opis kojega je iznio Bertoša, a zaslužuje imati traga na internetu.
Poslije velike epidemije kuge 1527., puljsko se žiteljstvo počelo smanjivati, a gospodarski život grada propadati do ruba krajnje bijede: zamire promet robom, smanjuje se trgovina proizvodima iz zaleđa, opada obrt, luka gubi prijašnju važnost... Prastari grad i biskupijsko središte – sa svojim napuštenim kućama, malaričnim kontradama, polusrušenim zidinama obraslim bršljanom i korovom, ustajalim baruštinama i „nezdravim zrakom“ – uizvješćima mletačkih rektora sve je više postajao pojam i simbol najnižeg pada nekog istarskog središta.
Nakon službena posjeta Puli, „posljednjega dana listopada 1611.“, rašporski kapetan (uz podestata i kapetana Kopra, najvažniji predstavnik mletačke vlasti u Istri), poslao je Vladi u Veneciju svoje mračne dojmove: „Doista sažaljevam bijedno stanje ovoga grada u kojemu se vide mnoge crkve, kuće i znamenite građevine njegove dične prošlosti. Sada je grad potpuno nenastanjen, izaziva samilost i svaki dan, može se reći, propada iz zla u gore“.
Preko tristo godina Pula će se u povijesnim vrelima spominjati kao zastrašujući primjer „prebivališta melankolije, bolesti i smrti“ (hospital infelicissimo di melancolia, malattia e morte), „grad mrtvac“ (città cadavero). (...) Depopulaciju i nezaustavljivo gospodarsko propadanje prate pokušaji organiziranoga naseljavanja sela južne Istre, premda se dio doseljenika smjestio i u samome gradu.
Ovdje završava Bertošin tekst. Njegov sin, također povjesničar, Slaven Bertoša, u knjizi „Život i smrt u Puli. Starosjedioci i doseljenici od XVII. do početka XIX. stoljeća“, navodi podatak kako je 1641. godine tadašnji pulski kanonik Giacomo Bonarelli načinio popis od samo 347 žitelja u gradu.
Za pretpostaviti je kako je najživlji dio grada u to vrijeme bio predio od Foruma do vratiju sv. Ivana, odnosno današnja Kandlerova ulica. O tome svjedoče palače iz venecijanskog razdoblja koje svojom specifičnom estetikom tu ulicu krase i danas. Inače, zapuštene i korovom zarasle dijelove grada naslikao je čitav niz umjetnika u 18. stoljeću, a najpoznatija je serija slika francuskog autora Louisa-Françoisa Cassasa, koju ste zasigurno vidjeli, ako ništa u obliku kopija na zidovima brojnih pulskih kafića.
Pula nije zamrla i postala „grad mrtvac“ preko noći, dug je to bio proces propadanja. Ostaje za zapitati se, jesmo li sada u još jednoj polaganoj fazi odumiranja grada? Ili, naprotiv, uz mudro vodstvo naših čelnih ljudi polagano koračamo u još jedno zlatno doba, sjajnije i uspješnije kakvoga rimska ili austrijska pamet nisu mogla niti koncipirati?