Ovoga nema u udžbenicima: kakvi su to nosorozi tumarali Istrom?
Kako sam početkom školske godine dobio nove učenike u 5. razredima osnovne škole i 1. razredima gimnazije, nametnula se nastavna tema prapovijesti ljudskoga roda. U razgovoru s učenicima o lovu i prehrani ljudi, primijetili smo kako u udžbenicima nedostaje podatak o postojanju određenih životinja. U odnosu na današnjicu, životinje u razdoblju Pleistocena, geološkog razdoblja Zemlje koje koincidira s evolucijom i pojavom praljudi, bile su ponešto drugačije i raznolikije. Štoviše, fascinantno je pitanje postojanja tzv. „megafaune“ (velikih sisavaca – biljojeda) i njihove sudbine izumiranja pod pritiskom što klimatskih promjena, što izlovljavanja od strane ljudskih skupina - čopora. Paleontologija Pleistocena, kao pomoćna povijesna znanost, nekako se utopila u popularnosti paleontologije mnogo davnijih Trijasa, Jure i Krede i ere dinosaura.
Sitan iskorak je napravljen još 2011. u znanstvenome časopisu Atti rovinjskog Centra za povijesna istraživanja koji je među radove povijesne tematike ubacio rad ruskog paleontologa Emanuela M. E. Bilije o nalazima fosilnih ostataka prapovijesnog nosoroga na širem sjevernojadranskom području, kada je radi ledenog doba i niže razine mora čitava geografija izgledala drugačije. Podsjećam, prema nalazima u spilji Šandalja kraj Pule, čovjek se na našem području pojavljuje prije najmanje 800.000 godina.
Stephanorhinus kirchbergensis, također poznat kao Kirhberški ili Merckov nosorog, izumrla je vrsta nosoroga koja je živjela tijekom pleistocenske epohe (oko 2 milijuna godina unatrag, do oko 11.000 godina unatrag) na širem području euroazijskog kopna. Fosilni ostaci ovog nosoroga pronađeni su diljem Europe i dijelova Azije. Njegov je raspon sezao od zapadne Europe pa sve do istočne Azije, uključujući široke regije današnje Kine. Vrsta je uglavnom nastanjivala umjerena i hladnija područja, što ju je činilo dobro prilagođenom promjenjivim klimatskim uvjetima pleistocena, osobito tijekom međuglacijalnih razdoblja kada su šume bile raširenije.
Ostaci ovog nosoroga pronađeni su u prvoj polovici 20. stoljeća na nekoliko lokaliteta diljem Istre, Kvarnera i Dalmacije: u Črnom Kalu kraj Kopra, kod Voloskog/Preluka, na otoku Lošinju i na otoku Hvaru. Kraj Voloskog pronađeni su zubi kutnjaci, a na Hvaru fragmenti čeljusti. Svi ovi egzemplari nalaze se u Muzeju prirodoslovne povijesti u Trstu ili pri Sveučilištu u Padovi. Nalazište kod Črnog Kala dio je kamenoloma u širenju, i najnoviji ostaci dijelova čeljusti i zubiju pronađeni su 2020. godine. Inače, mnogo više koštanih fragmenata ove izumrle životinje pronašao je, dr. Dragutin Gorjanović-Kramberger u poznatom lokalitetu neandertalaca, Hušnjakovom brdu kod Krapine. Još fragmenata pronađeno je i u drugim poznatim hrvatskim nalazištima, kao što su spilja Veternica na Medvednici i spilja Vindija u Hrvatskome Zagorju. Treba naglasiti kako na čitavom euroazijskom području još nije pronađen čitav skelet ovog izumrlog sisavca biljojeda.
Stephanorhinus kirchbergensis bio je sličan po veličini suvremenim afričkim nosorozima. Imao je dva roga, s većim prednjim rogom smještenim na nosu i manjim iza njega. Vjeruje se da je odrasla jedinka dosezala visinu od 180 cm. Iako točni detalji o njegovom krznu nisu sa sigurnošću poznati, vjeruje se da je, poput drugih sisavaca iz pleistocena, možda imao gust sloj dlake kako bi se zaštitio od hladnih okoliša tipičnih za to doba.
Kao i mnoge druge megafaune iz pleistocena, S. kirchbergensis vjerojatno je izumro pred kraj posljednjeg ledenog doba, otprilike prije 50.000–10.000 godina. Njegovo je izumiranje, možda, uzrokovano kombinacijom klimatskih promjena, gubitka staništa i ljudskog lova. Mada, zbog rijetkosti fosilnih nalaza, postoje ograničeni dokazi o interakciji s ljudima.
Što se ide dalje u prošlost, manje je materijalnih nalaza i time čvrstih činjenica. Hipotetički je, međutim, realno da su prastanovnici Istre imali priliku susretati se s golemim euroazijskim nosorozima.