Pročitajte dosad malo poznati izvještaj o stanju u Istri 1944. godine
Jesen 1943. za Istru je značila zakašnjeli dolazak Drugoga svjetskog rata na ovo područje. Prvo, kapitulacija Italije 8. rujna 1943. bio je kratkotrajni optimističan trenutak za većinu ne-talijanskog stanovništva, koje je narednih dana izvelo veliki ustanak predvođen partizanskim pokretom i oslobodilo široka područja unutrašnjosti poluotoka. Međutim, takva je situacija kratko trajala: tijekom listopada Njemačka je pokrenula tzv. "Rommelovu ofanzivu" i naposljetku donijela veliku destrukciju u Istru i moćnijim snagama razbila pokušaje stvaranja partizanske vlasti. Nijemci su, potom, Istru inkorporirali u tzv. "Operacijsku zonu Jadransko primorje" (OZAK) i vladali njome do samoga kraja Drugog svjetskog rata. Partizani su, smanjenih efektiva, nastavili gerilski vid ratovanja.
S druge strane, u sjevernoj je Italiji, pod patronatom Njemačke, stvorena fašistička marionetska država, Talijanska Socijalna Republika (RSI). Podsjećam, jug Italije tada je bio u rukama Saveznika. Vladajući krugovi te marionetske tvorevine, unatoč njemačkoj okupaciji, smatrali su istočne provincije Kraljevine Italije kao njezinim dijelom u kontinuitetu. U OZAK-u su se njemačke vlasti trudile što je više moguće limitirati političko organiziranje talijanskoga fašizma uz čitav niz restriktivnih odluka. Cilj je ovakvoga ponašanja bio postupno umanjivati bilo kakav osjećaj podređenoga položaja prema RSI-u od strane lokalnih Talijana i time izvršiti polaganu, postepenu aneksiju područja unutar njemačkog Reicha.
U središnjicu Talijanske Socijalne Republike stizali su izvještaji o teškom stanju talijanstva Istre pod njemačkom upravom, ali marionetska država na te akte nije mogla ozbiljnije reagirati. Jedan takav komentar, u obliku zanimljivoga dokumenta datiranog 8. ožujka 1944., sačuvanog u fondu "Vjesnika Nacionalne republikanske straže" (ime za talijanske postrojbe) pronašao sam u fondu "Luigi Micheletti" iz Brescije. Postoji čitav pregled te dokumentacije koju sam preveo na hrvatski jezik i možete ga pogledati ovdje.
Donosimo izvorni tekst u nastavku:
Politička situacija u Istri sve je teža. To je, ponajviše, zbog zapuštenosti u kojem se našao talijanski element i državne službe. Od 294.492 stanovnika, u 42 općine, 149.545 su Talijani, 115.071 Hrvati i 29.876 Slovenci. Talijani uglavnom žive u Puli, na zapadnoj obali i u većim središtima čitave provincije. S druge strane, slavensko stanovništvo obitava uz istočnu obalu, u sjeveroistočnom dijelu poluotoka, naseljava uglavnom seoska područja, pomiješana s Talijanima. Slovenska manjina naseljava tzv. visoravan Ćićarije, uglavnom na tršćanskom Krasu.
Ono što možemo nazvati pravom pravcatom slavenskom pobunom u rujnu i listopadu 1943. naglo je krenula u komunističkim bojama, međutim radi se uglavnom o iredentističkom pokretu s nekim boljševičkim aspektima i mnogim aspektima čistog banditizma. Slaveni, naoružani nakon zarobljavanja naših vojnika i zapovjedništava, krenuli su u metodičko ubijanje fašista i preostalih razoružanih i bespomoćnih Talijana. Nakon čišćenja terena koje su provele njemačke SS postrojbe, vlast je prešla iz vojne u ruke civilne uprave postavljene od njemačke Vlade. Te su nove vlasti, pod tobožnjom politikom pomirenja, učinile seriju odluka štetnih za talijanske interese, na način da se stvori impresija kako je situacija vraćena na razdoblje austrijske uprave.
U mjesecima listopadu, studenome i prosincu 1943., Republikanska fašistička stranka pokušala je obnoviti nekadašnje lokalne ispostave fašizma, ali je ponovno pokretanje partizanske gerile ugušilo bilo kakvu inicijativu, osim u onim Općinama u kojima je herojska upornost to dozvolila, iako uz mnoge poteškoće.
Međutim, istarski Talijani ne mogu više nastanjivati vlastitu zemlju i egzodus stanovništva ima goleme proporcije. Uskoro će, ovim ritmom, Istra biti ispražnjena od Talijana i fašista.
Kako bi se to spriječilo, lokalno javno mnijenje smatra kako bi Italija (misli se na Talijansku socijalnu republiku – op.a.) trebala preuzeti odgovornost u suzbijanju pobune, komunizma i banditizma vlastitim snagama.
Prisutnost njemačkih komesara u provincijama Tridentinske i Julijske Venecije je prijevara prema autoritetu Vlade republikanskog fašizma i potkopava želju za borbom s novim kadrovima i novim duhom. Protivnička propaganda vješto koristi ovakvu situaciju kako bi poticala sumnje u lojalnost Nijemaca prema Talijanima Istre, ali je istina obrnuta i napravila je veliko nezadovoljstvo među Talijanima. Jednako tako, tomu je pridonijelo i imenovanje političkih vice-prefekata iz redova inorodaca u tri provincije Julijske Venecije, davanje izvršnih ovlasti u ruke Gauleitera, izmjena Apelacijskog suda u Trstu u Vrhovni Sud, ništavnost mobilizacije, postupak stvaranja Nacionalne straže.
Jedino povratak ovih zemalja pod puni i neupitan suverenitet Republikanske Italije može skršiti neprijateljsku propagandu i onu iz Italije pod anglo-američkom okupacijom te vratiti povjerenje Talijanima. To što Njemačka smatra kako joj je korisna politika Vrhovnog komesara u ovim zemljama izrazito je štetno i znači političko, ekonomsko i socijalno nerazumijevanje problema ovih zemalja.
Stanovništvo, u svojoj velikoj većini, smatra kako bi Republikanska Italija mogla zauzdati stvari kroz provođenje određenih mjera:
- izvršiti smjesta jednu ciljanu čistku protiv partizana i bandita;
- povećati broj garnizona Republikanske nacionalne straže i pojačati one postojeće;
- poslati u Istru jednu skupinu motoriziranih bojni koje mogu djelovati i širom Julijske Venecije;
- financirati, bez birokratskih zavrzlama, pomoćne državne službe i druge potrebite ustanove;
- narediti ustanovama s nacionalnim karakterom da financiraju svoje provincijske urede kako bi oni mogli nesmetano raditi bez da se oštećeni obrate prefektima koje je postavila Njemačka ili Vrhovnom Komesaru;
- intervenirati kod pod-sekretara Mornarice radi rješavanja pitanja davanja plaća i rješavanja dugova koje Mornarica ima prema lokalnim industrijama;
- osnovati pri pokrajinskom vojnom zapovjedništvu u Puli jedan ured za likvidaciju i plaćanje svih dugova bivših Oružanih snaga prema mnogim nositeljima kredita u gradu;
- pozvati Šefa Provincije da pripremi zalihe namirnica uz prethodni dogovor s onih nekoliko lokalnih veletrgovaca slabe ekonomske snage;
- uputiti jednu posebno opremljenu službu da otkupi nekretnine koje su prodali Talijani koji prestrašeni napuštaju provinciju. Te se nekretnine trebaju vratiti starim vlasnicima ili dodijeliti novim prema političkim direktivama koje u jednom trenutku budu potrebne;
- po mogućnosti, osposobiti skupinu od nekoliko tisuća rudara koji bi radili u ugljenokopima u Raši;
- istražiti mogućnost davanja državi u ruke eksploataciju rudnika boksita i silicija;
- dati široke ovlasti Šefu Provincije i Financijskom intendantu kako bi se olakšalo, shodno postojećim uvjetima, uvođenje jednog zakona kojega trenutno nije moguće uvesti u provinciji;
- ovlastiti jedne novine koje izlaze blizu dviju Operacijskih zona (primjerice, Gazzettino di Venezia) da objavljuju posebne brojeve za provincije koje čine ove dvije Operacijske zone, jer su postojoće novine u tim provincijama spriječene u djelovanju na taj način da je bilo kakvo djelovanje republikanskog fašizma u drugom planu, a svim vijestima koje se tiču talijanstva ovih zemalja otežano je izlaženje;
- predložiti Federalnim komesarima jačanje udruženja s raznoraznim sadržajem (kultura, sport, rekreacija itd.) na način da se jače ujedini talijanski element.
Na kraju, javno mnijenje zahtjeva da njemačke civilne vlasti budu udaljene. Teško je opisati kakav je efekt u Istri i Julijskoj Veneciji imala vijest da je anglo-američko zapovjedništvo vratilo autonomiju lokalnim upravama Badogliove vlade u područjima na jugu Italije.