'Crveni' i 'crni' španjolski borci iz Istre
Iako je Španjolski građanski rat poznat po konsolidaciji fašističke moći na europskoj pozornici, on je ujedno bio i test oružanog antifašizma, ali i preludij u horore Drugog svjetskog rata.
Ratu prethodi ideološki lom u toj arhaiziranoj kolonijalnoj sili koja je početkom XX. st. skromno koračala u industrijsko doba. Naime, ne mogavši proširiti vlastiti konsenzus i uplašivši se revolucionarnih gibanja, kralj Alfonso dozvolio je uspostavu diktature na čijem čelu se nalazio general Miguel Primo de Rivera od 1923. do 1930. Konačno, nakon diktatorove smrti, 1931. su raspisani izbori koji su zapravo značili referendum odabira monarhije ili republike. Pobijedila je republikanska opcija, kralj je napustio zemlju, uveden Ustav, a glavni zadatak nove vlade bio je kontrola nad konzervativnim centrima moći: Crkvom i Oružanim snagama.
Jačanje lijevih opcija u Republici dovela je do apokaliptičnog vojnog udara u srpnju 1936. godine. "Alzamiento", ili "podizanje", poveli su generali s bazom u španjolskoj koloniji u Maroku. Prvih nekoliko dana nakon udara bilo je razdoblje borbi u kojima prepolovljenost Španjolske nije još bila jasna. Glavnina generala stala je na stranu pobune, kojoj je nakon smrti generala José Sanjurja ubrzo došao na čelo karizmatični Francisco Franco.
Vojni je udar bio planiran da bude krvav, te su u područjima gdje je on uspio zabilježena masovna pogubljenja političkih protivnika. Istovremeno, zabilježene su i "čistke" u područjima pod republikanskom kontrolom, koji su išli rame uz rame i sa revolucionarnim aktivnostima. Krajem 1936, rat je ušao u mrtvu točku, a nasilje dobilo na „legalnosti“.
Snage predvođene Francom i njemu vjernim časnicima nazivamo nacionalistima, koji su u prvim mjesecima sukoba bile u prednosti, kada su slabo naoružane milicije na strani Republike gubile velika područja do opsade Madrida u jesen 1936. godine. Unatoč svemu, španjolska je prijestolnica obranjena, te je sukob tijekom 1937. ušao u fazu „rata iscrpljivanja“.
Francove su snage nastavile osvajati teritorij, ali u sporijem tempu. Na sjevernome bojištu, u Baskiji, ratno je zrakoplovstvo (pogotovo Njemačko) po prvi put pokazalo svoju razarajuću moć, kada su civilni ciljevi masovno bombardirani s namjerom teroriziranja protivničke strane.
Godina 1938. i početak 1939. povratak je faze bržeg ratovanja, kada je pad Katalonije znatno degradirao položaj Republike. Rat je završio u travnju 1939., predajom ili povlačenjem republičkih snaga u Francusku. Ukupan broj poginulih u ratu je bio oko 600.000 ljudi, uz naglasak da je više od 150.000 stradalo u represiji i masakrima na obje strane.
Pobjedi Nacionalista najviše je pripomogla bolja vojna obučenost, pomoć Njemačke i Italije, zračna premoć, ali i tadašnja politika popuštanja Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva prema fašističkim silama, politika koja je republičkim snagama uskratila dovod ratnoga materijala. Francov režim opstao je do caudillove smrti 1975. kao politički “atavizam” iz 1930-ih.
Republika je nakon vojne pobune imala veoma malo branitelja u međunarodnoj zajednici, s obzirom da je postojao veliki strah od širenja komunizma i moguće pojave nekakve „crvene Španjolske“.Ipak, republikancima su u pomoć priskočili tzv. interbrigadisti, lijevo orijentirani dobrovoljci iz čitavoga svijeta grupirani u “Internacionalne brigade”. Sudjelovanje više od tisuću Jugoslavena u tim jedinicama više je nego dobro istraženo u djelima nastalim u vrijeme bivše države. Među njima bilo je oko dvjestotinjak pojedinaca iz Istre, Kvarnera i hrvatskog Primorja, od kojih je 64 poginulo, a ostali su se kasnije priključili narodnooslobodilačkoj borbi u Jugoslaviji. O tome postoji dobar članak Španjolski dragovoljci - Istrapedia].
S druge strane, nacionalisti su imali važnu potporu određenih država, kao što su Njemačka, Italija i Portugal. Sve su važne sile potpisale Sporazum o neintervenciji, koji je uključivao zabranu izvoza oružja u Španjolsku, ali su ga već spomenute tri države ubrzo počele kršiti, ne samo u smislu slanja oružja Francovim snagama već i regularnih vojnih postrojbi (Legija Condor iz Njemačke i Corpo Truppe Volontarie iz Italije).
Talijanske C. T. V. dolaze u Španjolsku krajem 1936. i dio su Mussolinijevog programa širenja utjecaja njegove “supersile” na Sredozemlju. U prijevodu Korpus dobrovoljačkih snaga, talijanske su postrojbe bile sačinjene od regularnih snaga i crnokošuljaša. Eufemističan naziv postrojbe otvara tešku sumnju da se radilo isključivo o dobrovoljcima, ali je svakako država nudila i mogućnost zarade.
Nekolicina me već pitala je li bilo ljudi iz Istre na strani “crnih”, odnosno snaga predvođenih Francom. Odgovor je potvrdan, a podrobnije podatke pronašao sam u tadašnjim pulskim novinama Corriere istriano, točnije u jednome izdanju iz studenoga 1938., kada je nekoliko desetaka pripadnika istarske crnokošuljaške Legije dočekano uz aklamacije u Puli, na kraju njihove misije.
U sklopu komemoracije njihove “uzvišene” fašističke misije, spominju se imena šestorice stradalih. Trojica su poginula u velikoj bitci na rijeci Ebro, o kojoj je otpjevana antifašistička pjesma ꜟAy Carmela!: Riccardo Andretti iz Rovinja, Enrico Cattarini iz Labinci kraj Vižinade i Federico Maicus iz Kopra. Puljanin Otello Rovis, pilot, oboren je nad Tortosom u Kataloniji. Spominju se još Giovanni Sagano s otoka Cresa i Pietro Cociani, nepoznatog porijekla, poginuo u aragonskom Teruelu.