Ministarstvo za novooslobođene krajeve
Regija koja je do tada bila poznata pod nazivom Julijska krajina, godine 1947., implementacijom Pariškog mirovnog sporazuma s Italijom, postaje dijelom Federativne Narodne Republike Jugoslavije. To je bilo ozakonjenje de facto stanja od 1945., od kada je Zonom B Julijske krajine upravljala Vojna uprava Jugoslavenske armije. Ovu, raniju Zonu B ne treba miješati sa Zonom B Slobodnog Teritorija Trsta (kotari Buje i Koper), koja će ući u sastav Jugoslavije tek 1954. godine.
Godine 1949., osnovano je Ministarstvo za novooslobođene krajeve (MNOK), na čije čelo je postavljen bivši zapovjednik Vojne uprave Jugoslavenske armije, general-pukovnik Većeslav "Veco" Holjevac (Karlovac, 1917. – Zagreb, 1970.). Inače, Holjevac je uskoro nakon ukidanja ovog Ministarstva, od 1952., obnašao dužnost zagrebačkog gradonačelnika. Glavna zadaća MNOK-a, zaključno s 1951. godinom, bila je koordinacija procesa tješnjeg gospodarskog, kulturnog i političkog povezivanja rečenih krajeva s Hrvatskom i Slovenijom, u novoj Jugoslaviji. Administrativno sjedište Ministarstva bilo je u Beogradu, a Glavna direkcija u Volosku.
Uspostavom nove vlasti vraća se teritorijalna razdioba na srezove, okraje ili kotare u FNRJ, koja je i protegnuta na novo pripojene krajeve. Prva bitna promjena ozakonjena je početkom 1949. godine, uvođenjem oblasti. Hrvatski dio Istre potpadao je pod Oblast Rijeka, uključujući kotare Pula, Rovinj, Labin, Pazin, Poreč, Buzet i dio riječkog kotara. Slovenski dio Istre potpadao je pod Gorišku oblast, uključujući okrajeve Sežana i Ilirska Bistrica. Oblasti su ukinute već 1951., a sljedeće godine afirmiraju se kotari, uz dodatak gradova odnosno općina.
MNOK je, primjerice, provodio Zakon o Petogodišnjem planu za Istru i Rijeku, koji je za osnovni cilj imao industrijalizirati novostečene krajeve. Veliki dio odobrenog novca otišao je na obnovu netom priključene, još uvijek ratom porušene Pule i njezinih industrijskih efektiva. Radi bolje eksploatacije ostalih centara od gospodarske i industrijske važnosti (primjerice, ugljenokopi u Raši), bilo je potrebno povećati elektrifikaciju i izgraditi prometnu infrastrukturu s obzirom da su prometne veze s ostatkom Jugoslavije bile još uvijek veoma slabe.
Jedan od glavnih ciljeva Ministarstva za novooslobođene krajeve bilo je rješavanje rastućih ekonomskih problema u novim regijama Jugoslavije koje su eskalirale problematičnim provođenjem Petogodišnjeg plana, ali i nakon ekonomske blokade od strane Istočnog bloka uslijed rezulucije Informbiroa, te zbog odlaska velikog broja ljudi iz Istre putem bježanja preko granice i zahtjeva optiranja, koji je osim Talijana uključivao i mnoge Hrvate i Slovence. Početkom 1949., Holjevac je podnio Maršalu Titu izvještaj u kojemu je detaljno opisao deficitarnu oskrbu namirnica, regresiju u poljoprivrednoj proizvodnji i ribarstvu u odnosu na prijeratno razdoblje, sporu obnovu porušenih kuća i infrastrukture, stagnaciju u obrtničkom sektoru i drugo.
Veliki problemi u realizaciji 'istarskog' Petogodišnjeg plana uzrokovali su do 1950. i 1951. kašnjenja mnogih projekata, odnosno njihovo preoblikovanje pa čak poništavanje. Ipak, do godine 1950. elektrificirano je 60 % naselja u Istri, a popravljeno je i vodoopskrbno stanje, a do 1955. većina je problema postupno bila riješena.
O MNOK-u je pisala istarska povjesničarka Orietta Moscarda, a njezin rad, objavljen na talijanskom jeziku, možete pogledati OVDJE.
