Foto Šest pulskih zgrada stradalih u Drugom svjetskom ratu
Višeslojnost pulske prošlosti podrazumijeva činjenicu da su novi vladari nad gradom često zanemarivali ili čak smjelo rušili starije objekte koje su smatrali nepopravljivim ili zastarjelim (obsoletnim). Međutim, Drugi svjetski rat i savezničko bombardiranje Pule, dok je ona bila pod njemačkom okupacijom (1944-45), nesumnjivo su uzrokovali brzi i nagli nestanak većeg broja ambijenata grada. Nabrojati ćemo šest odabranih primjera koje je dobro arhivirati u opće znanje, s naznakom da popis nipošto nije kompletan.
Zgrada Hidrografskog zavoda
Specifičan objekt s vrlo konkretnom namjenom sagrađen je 1871. na vrhu jednoga od pulskih brežuljaka - Monte Zaru. Za potrebe djelovanja austrijske mornarice, tadašnje su vlasti podigle zgradu c. i. kr. Hidrografskog zavoda sa zvjezdarnicom. Riječ je o izduženom objektu s dvije ancilarne zgrade s opservatorijima, a u njemu su djelovali astronomski opservatorij, meteorološke, geomagnetske i mnoge druge službe. Većina zgrade uništena je u bombardiranjima. Naime, ciljano je pogođena kao objekt vojnog značaja. Ostao je, i kasnije obnovljen, sjeveroistočni objekt astronomskog opservatorija.
Škola u četvrti 'Sv. Polikarpa'
Zgradu je 1912. projektirao pulski općinski inženjer Guido Brass i to je bila najnovija školska zgrada austrijskog razdoblja. Bila je smještena u ravnini današnje Jeretove ulice. Fasada zgrade, ukrašena šarolikim umjetničkim detaljima i slikarijama, činila ju je najljepšom zgradom za smještaj neke od pučkih osnovnih škola u Puli. Originalno škola na talijanskom jeziku, pod Italijom je nastavila djelovati isto tako, pod nazivom "Alessandro Manzoni". Stradala je pod savezničkim bombama, kao i veći dio četvrti Sv. Polikarpa.
Palača Karla Stephana
Vjerojatno najljepša zgrada stradala u bombardiranjima našla se pod bombama savezničkim bombardera "ni kriva ni dužna", zbog blizine Arsenala. Predivna palača u neorenesansnom stilu dovršena je 1892. godine kao rezidencija nadvojvode Karla Stephana Habsburškog, preko puta Marine-Kasina. To se skretanje prema bulevaru nazivalo Torion, prema kružnom tornju koji se tu prije nalazio na uglu zidina Arsenala, a ne prema karakterističnom tornju na čelu zgrade. Nakon što ju je nadvojvoda prodao, palača je služila za smještaj ureda tadašnje državne uprave. Izgleda da je zgrada, nakon bombardiranja, proizašla sa srednjim oštećenjima, koje se moglo, uz malo truda, sanirati. Ipak, sravnjena je sa zemljom (možda već za vrijeme anglo-američke uprave), a jedini preživjeli ostatak jest željezni portun koji i danas krasi ulazak u Circolo, ispod Herkulovih vrata. Na mjestu nekadašnje palače 1971. podiže se suvremeni Telefonsko-telegrafski centar.
Hotel Central
Dvokatna zgrada Hotela Central sagrađena je krajem 1860-ih na području gdje su se nekada protezale stare pulske zidine prema moru. To je bilo nasuprot arsenalskoga zida, na uglu današnjih Flaciusove (Contrada dell'Arsenale) i Maksimijanove ulice (Via Minerva). Vlasnik Hotela, stanoviti Alois Heim, 1913. podigao je treći kat na zgradi, piše Attilio Krizmanić. Inače, zgrada je zaklanjala pogled na kapelu Sv. Marije Formoze, a Krizmanić također navodi da je Heim imao namjeru srušiti taj važan arheološki ostatak, što je spriječio poznati arheolog Anton Gnirs. Pod Italijom, u zgradi je djelovala filijala Banke Italije do izgradnje nove bijele palače na vrhu Giardina 1940-ih (današnja FINA). Zgrada nekadašnjeg hotela, kao i čitav niz drugih objekata uz Flaciusovu ulicu, stradala je u bombardiranjima Pule zbog blizine pomorskog arsenala i lučkih postrojenja.
Nova komunalna palača
Nakon rušenja malih kuća kako bi se oslobodio prostor ispred i pored Hrama Augusta i Rome na Forumu, talijanske vlasti su planirale novu zgradu kako bi „dotjerale“ taj dio grada. Projekt gradskog inženjera Guida Brassa, godine 1925. dovršena je nova komunalna palača, zapadno od hrama. Neorenesansa zgrada imala je vlastiti „Komunalni toranj“ sa satom, natkrivenu ložu sa stupovljem i simbol Lava Sv. Marka u reljefu na pročelju. Teško je oštećena u udaru bombe, kao i obližnji hram, 1945. godine. Iako se zgradu zasigurno moglo obnoviti, jugoslavenske vlasti su je u potpunosti srušile sredinom 1950-ih godina. Iako za to još nema konkretnih dokaza, vjeruje se da je politička odluka o njezinom rušenju proizašla iz volje za brisanjem vizualnih detalja koji su podsjećali na fašistički (u ovom konkretnom slučaju općenito talijanski) režim u Istri.
Podmornička vojarna na Uljaniku
Zgrada o kojoj imamo najmanje podataka jest, ujedno, i ona koja je imala najkraći vijek. Za potrebe talijanske mornarice 1939. je na otoku Uljanik sagrađena velika zgrada s funkcijom vojarne (kasarne) za podmorničke posade, s nazivom „Corrado Boggio“. Zgrada je bila u fašističkom, modernističkom stilu, ukrašena simbolima fašizma – velikim fascijima na pročelju. Nakon višestrukih bombardiranja otoka – važnoga vojnog cilja, teško oštećenu zgradu je zasigurno bilo nemoguće obnoviti, čak i da se htjelo. Na njenome je mjestu malo nakon priključenja Pule Jugoslaviji, nakon 1947., sagrađena nova zgrada direkcije brodogradilišta.
