Foto Kratka pulska epizoda 'Smrti u Veneciji'

02.06.2024 - 06:32
Kratka pulska epizoda 'Smrti u Veneciji'

Za njemačkoga književnika Thomasa Manna (1875. – 1947.) prvi puta sam čuo negdje krajem 20. stoljeća, kao osnovnoškolac. Naravno da nisam tada pročitao niti jedan njegov tekst.

 

Radilo se o tome da su me starci vodili u tada novootvorenu Kavanu ogledala u Flaciusovoj ulici u Puli. Iznad šanka otmjenog lokala bila su navedena imena poznatih lica iz prošlosti koja su posjetila naše krajeve u „zlatno“ doba austrougarske vlasti. Tko se još sjeća tog mjesta? Sada je ruglo grada, čitav taj potez uz spomenutu ulicu.

Puno godina nakon toga pročitao sam Mannovo djelo „Smrt u Veneciji“, klasično djelo svjetske književnosti. Djelo je izašlo 1912., a 1929. autoru je dodijeljena Nobelova nagrada za književnost. Prema predaji, Mann je boravio na Brijunima 1911. godine, kao i mnoge druge poznate ličnosti toga vremena. Austrijski industrijalac Paul Kupelwieser od otočja je, početkom XIX stoljeća, napravio elitno turističko odredište što je, smatram, već poznata priča. Mann je u svom djelu, kroz prizmu vlastite fikcije, najvjerojatnije opisao svoja iskustva i dojmove o mjestima i ljudima koje je vidio.

Glavni junak Mannove priče je Gustav von Aschenbach, pedesetogodišnji njemački književnik. On jednoga svibnja mjeseca napušta svoje prebivalište, München, u potrazi za uzbudljivim izletom. Noćnim je vlakom otputovao u Trst, odakle se ukrcao na brod za Pulu.

„Tražio je nešto osebujno i nasumično a da ipak nije daleko, pa je odsjeo na jednom otoku na Jadranu nedaleko istarske obale, koji se u posljednjih nekoliko godina pročuo po svom šareno odjevenom, odrpanom puku koji govori nekim posve nerazumljivim dijalektom i po svojim slikovitim, izmrvljenim hridinama okrenutim pučini“. Nema sumnje da se radilo o Velom Brijunu koji je, ipak, Mannovog junaka razočarao: „Kiša i težak zrak, provincijsko, zatvoreno austrijsko društvo u hotelu i pomanjkanje onog mirnog, prisnog odnosa prema moru kakav može pružiti jedino plaža od meka pijeska, sve mu je to kvarilo raspoloženje i nije mu pružalo osjećaj da je našao ono što je tražio“. Kad kaže „šareno odjeven, odrpani puk“, misli li Mann na onih dvjestotinjak tadašnjih stanovnika Velog Brijuna ili obične seljake istarskoga kopna koje je ovdje umiješao, teško je kazati.

„Što uopće radi ovdje? Ne časeći ni časa, otkazao je sobu. Tjedan i pol dana nakon dolaska na otok, brzi motorni čamac nosio je njega i njegovu prtljagu natrag u ratnu luku, gdje se samo iskrcao i odmah se uz drveni mostić popeo na vlažnu palubu parobroda što se dimio, spreman da zaplovi u Veneciju“. Parobrod nekakve neimenovane talijanske brodarske kompanije najvjerojatnije je bio privezan uz gat Elisabeth, na kojemu je Aschenbach (a time i u Puli) proveo samo nekoliko sekundi!

Na brodu Nijemac susreće skupinu mladih trgovačkih pomoćnika iz Pule koji su također krenuli na izlet u Veneciju. Gledao ih je i proučavao njihovo raskalašeno ponašanje, ali je u toj skupini primjetio jednog starijeg čovjeka, jednako obučenog kao i mladići, čija ga je pojava zgrozila. Mala digresija, scenom na brodu započinje poznati film „Smrt u Veneciji“ Luchina Viscontija iz 1971. godine, koji vjerno prati radnju novele i prikazuje ovu konkretnu situaciju.

„Zgražajući se u sebi, Aschenbach je promatrao njega i njegovo ponašanje s prijateljima. Zar oni ne znaju, zar ne primjećuju da je star, da nema prava nositi njihovu gizdelinsku i šarenu odjeću, da nema prava izigravati pripadnost njima?“ Kada je brod, nakon nekoliko sati, stigao do Venecije, „Mladi Puljani došli su na palubu, zacijelo privučeni iz rodoljubnih razloga zvucima vojničke trube. Zagrijani vinom, počeli su klicati bersaljerima koji su preko na obali vježbali.  Ali bilo je odvratno gledati do čega je nagizdanog starca dovelo neumjesno druženje s mladeži. Tupa pogleda, s cigaretom u drhtavim prstima, klatio se i jedva držao na nogama, bacan pijanstvom amo-tamo.“

Sudeći po opisu ove ekipe tadašnjih Puležana, mora da je Thomas Mann, kreativni Nijemac, tijekom svojih putovanja bio pod velikim dojmom „kreativnošću“ dijela lokalnih Talijana. Bilo je tu mnogo politički osvještenih iredentista sa specifičnim stavovima, ponašanjima i ikonografijom. Naime, odlazak u Veneciju za mnoge od njih značio je ritualni čin i rijetki dodir s „majkom domovinom“ (Madre Patria). Šteta što su mu oni zgadili Pulu, jednako kao i dosadnjikavo „provincijsko društvo“ austrijskog vojnog osoblja. Da nije bilo tako, možda bi ovaj spomenik svjetske književnosti obilovao s puno više pulskih i, općenito, istarskih motiva. Nema veze. Tko nije pročitao – trk u biblioteku zadužiti kratku novelu! 

Tweet