Jergović o Kajinu: Penzioner i narodni tribun

Svašta čovjeku na um padne tokom dana, dok god je budan, a pogotovo u ono kratko vrijeme kada se, ležeći na postelji, uvodi u prvi san, ali teško da je itko od nas ikada razmislio o životu i priključenjima sitnoga činovnika u upravi mjesnog vodovoda. Što li se, Bogo moj, takvome jednom slučilo, što li mu se dogodilo, dok je tako svakoga jutra godinama dolazio na posao i svakoga popodneva odlazio kući, dok se bavio protokom vode, satovima za očitavanje utroška po kući i po domaćinstvu, puknutim ciljevima te ključnim pitanjem svakoga vododstva – je li cijev pukla više sata, pa će isteklu vodu platiti društvena zajednica ili je pukla niže sata, pa će vodu platiti vlasnik priključka, potrošač, ugovorni primatelj?

Koliko god da imamo vremena i kako god bila razluđena i šašava mašta svakoga od nas, nećemo nikad porazmisliti o sitnome činovniku Istarskoga vodovoda, o njegovim strepnjama, željama i strahovima, osim ako nam narečeni nije rod bližnji, ili ako nije Damir Kajin, napisao je književnik Miljenko Jergović i svojoj kolumni u Jutarnjem listu.

Službovanje u Istarskom vodovodu

U vrijeme njegova službovanja u Istarskom vodovodu, Istra je bila zaturena hrvatska pokrajina, siromašnija i zaostalija od Dalmacije. Bilo je to osamdesetih godina, u posljednjem desetljeću Jugoslavije. Dvanaest godina kasnije, kada je Damir Kajin od nezadovoljnog činovnika bez ikakve profesionalne i socijalne perspektive, postao nacionalni politički faktor, paramentarni zastupnik, pokazni ljevičar i narodni tribun, Istra je već bila dramatično bogatija od Dalmacije, s razvijenim malim gospodarstvima, vinskim cestama, poznatim maslinarima.

Ali što je mnogo važnije, Istra je postala izuzetak u Hrvatskoj po nacionalnoj i vjerskoj harmoničnosti. Jedino u Istri nitko nije maltretiran ni progonjen zato što nije Hrvat, zato što je ateist ili zato što je ljevičar, jedino u Istri se moglo živjeti, a da vas nitko ne upućuje da se vratite tamo odakle ste došli  ili odakle su vaši djedovi i pradjedovi, i jedino je u Istri na vlasti bila ( i ostala ) stranka dosljednoga antifašističkog svjetonazora. Što se dogodilo, kako je stvoren taj hrvatski izuzetak, što znači za sve nas, a što za sitnoga i nezadovoljnog činovnika lokalnoga istarskog vodovoda? Damir Kajin hrvatski jezikom govori slabo. Sreća, pa je iz dvojezične pokrajne, i slušatelja bi vazda držala iluzija da onim drugim govori bolje. Nenačitan je, praznih i potrošenih metafora, tako da su njegovi intervjui – a davao bi ih, od kraja devedesetih, po nekoliko tjedno, snižavali, ionako nisku razinu hrvatskih novina.

Ali nam je bilo drago kada bismo na stranci ugledali Kajina, ne bismo čitali ono što je rekao, nego smo, na neviđeno, smatrali kako je rekao nešto ispravno. Uživo i na televiziji zvučao je kao mašina koja govori. Recimo, kakav istočnonjemački robot, uključen na program – dramatično.

IDS su osnivali neki zanimljivlji ljudi

Damir Kajin uvijek je zvučao tako dramatično. Svoj preporod, civilizacijski i ekonomski, Istra duguje planini Učkoj, IDS-u i Ivanu Jakovčiću. Učka je prirodna granica, IDS je ideja o pučkome antifasižmu i pogubi svakoga nacionalnog ekskuziviteta, a Jakovčić je – barem za hrvatske prilike – obrazovani politički lider, snošljive naravi i jasnog svjetonazora, koji je otpočetka imao viziju o svim tim vinskim cestama i maslinicima. Valjda je on jedini, od svih hrvatskih političara, znao i što u svijetu maslina znači Lago di Garda, ali i čemu služi kultura, čemu filmski festivali i književni sajmovi unutar jedne, relativno male, lokalne zajednice. Jakovčićeva temeljna politička mana, također, tipična.

IDS su osnivali neki zanimljivlji ljudi, među kojima je bilo i čudaka, i vrijednih pisaca, i lokalnih entuzijasta, ali svi su oni s vremenom otpadali, nestajali, razočaravali se, dok je Ivan Jakovčić  opstajao s nekim novim, drugčijim, teško pamtljivim ljudima, koje je katkad teže identificirati  nego ime, prezime i svjetonazor čovjeka na osnovu dlake nađene u odbačenom češlju.

Odmetnuti robot

I naravno, ostajao je Damir Kajin. Jakovčić se kao i svi naši ovni predvodnici plašio da bi ga netko mogao natpametiti, nadmašiti i smijeniti, ili da bi ga, naprosto, mogao nadigrati. Zazirao je i od novih modela robota, pa je ostao pri ovom honekerovskom. Srećom, nije vjerovao da automobili imaju dušu i razum, pa da ga službeni vozač vozi u trabantu. Što je motiv Zorana Milanovića i SDP-a za herostraski obračun s IDS- om i Jakovčićem, to ne znamo, niti nas zanima. Skupa s odmetnutim robotom, ili kroz njegova usta, Jakovčića nazivaju mafijašem, a čelnika talijanske manjine – Mussolinijem.

Retorika Jorga Haidera, neprimjerena socijaldemokratima, makar i nominalnim. Medijske optužbe na Jakovčićev račun nalikuju počecima obračuna s Ivom Sanaderom. Premda sve djeluje još manje uvjerljivo. U kukuriku koalciji IDS je pružao temeljni, ljevičarski i antifašistički ideološki naboj. Ni po čemu, osim po IDS-u, da nas ne može identificirati politički duh i svjetonazor te skupine stranaka, budući da se SDP veoma temeljito, domestosom, vimom, varikinom, očistio od svega što bi u intelektualnom i tradicijskom smislu, u odnosu na povijest, ali na sadašnjost, moglo nalikovati ljevici. Jedino što im je ostalo, zapravo, onaj Jovanovićev rastregnuti i poluupotrebljeni prezervativ , na koji biskupi pjene, i ništa, ali baš ništa drugo.

Tako da je odricanje od IDS-a zapravo odricanje od posljednje lijeve i antifašističke karike u kolaciji. Ideološki ispražnjenim strankama kakve su SDP i HNS ubuduće će se samo prelijevati ideologija njihovih prilježnika i lokalnih koalicijskih partnera, pa ćemo tako uz osiječko i slavonsko punjenje HNS-a Glavaševom ideologijom i praksom, imati i zanimljiv spoj Ladonje (pojave nalik ranim republikanskim u tradesnim čajankama i u SAD…) i blijedo ružičastog SDP-a. I naravno, neotklonjenu sumnju da Milanović ima problema s Jakovčićevim svjetonazorom.

A što se tiče sitnih činovnika Vodovoda, pustite ih s mirom. Čuvajmo se sitnih duša, one su problem, među ljudima i tragikomičnim istonjemačkim robotima, vešmašinima, tosterima, pučkim trabantima i tribunima, napisao je Miljenko Jergović u Jutarnjem listu.