Nikad napisana crtica iz Buenos Airesa: 'Život s Lili'

Nagnuo sam već mršavu vrećicu Lavazze s nadom da ću iz nje istresti zadnju dozu kave za moku, ali u metalni je lijevak ispao tek prstohvat crne prašine. Ma kakvi. Morat ću pješke otići sve do onog talijanskog kafića u ulici Malabia, gdje za nju traže prst desne ruke. Ako pitate Lili, to je zato što se zrna iz njenog Ekvadora najprije šalju u Europu, a onda se smrvljena i zapakirana vraćaju u Južnu Ameriku. Melje ona meni o zrnima, a usput mi popila svu kavu – uzalud sam ujutro ulio manje u šalicu i nadao se da će ona zadnja doza potrajati do popodne. Ali dobro, nije da se mogu žaliti. Štimac i ja jednog smo dana banuli kod Lili s torbama, pa ostali ovdje. Što bi ljudi rekli na to da nas troje živimo u stanu od četrdeset kvadrata i pritom spavamo u istom bračnom krevetu? Trebao bih čitav jedan tekst napisati o tom našem cimerstvu, pa ga ladno poslati Rosandi koji me već tjednima - misli da ima pravo na to samo zato što se znamo trideset godina - gnjavi da mu isporučim neku crticu iz Buenos Airesa. Jebote crtica, moram pisati roman, poručim mu ja pa ostatak dana provedem na balkonu njenog stana na prvom katu. Sjedim u gaćama na drvenoj stolici, pušim cigare i zurim u prazno.

Narančaste hiljadarke

Vani je i dalje vruće, ne da mi se hodati skroz do Malabie pa pljucnuti za paket kave čitav snop narančastih hiljadarki. Za plaćanje u gotovini uglavnom se koristi najviša argentinska novčanica od tisuću pesosa. U doba devedesetih, kad je jedan pesos vrijedio jedan dolar, bio je to strahopoštovani komad hartije. Danas vrijedi koliko i onaj jedan pesos - jedan dolar. Kako nam se najviše isplati plaćati gotovinom, službenica u agenciji za prijenos novca nam svakih nekoliko tjedana uredno isplaćuje po pola milijuna pesosa u kešu. Svojim dugim, manikiranim noktima nam pod prozorčić provlači te narančaste cigle koje je najprije provukla kroz aparat za brojanje, pa spretno vezala u snop gumenim lastikom. Sve ostale novčanice – možda izuzev zelene pestotice koja jedina još nešto i vrijedi – zbog inflacije su postale papirnati sitniš koji čovjek pronalazi u stražnjim džepovima hlača. A tek kovanice – one od jednog, dva ili deset pesosa, pa svi centavosi, bakrenjaci za koje je dječurlija nekad mogla kupiti kakav chupetin ili alfajor Fulbito – već su sasvim nestale. Toliko su izgubile vrijednost da su ih ljudi počeli sakupljati i prodavati kao metal.

Suseda u milijunskom gradu

Kad sam te sparne zore u prosincu prvi put izašao iz Lilinog stana - odnosno iz stana djevojke koju sam upoznao kao Liliana Denise, 29 – nisam imao pojma gdje sam. U mapu sam upisao adresu gdje smo boravili Štimac i ja, pa shvatio da Lili živi pedeset metara od nas. Za grad kakav je Buenos Aires - beskrajna mreža kockastih, isključivo vodoravnih i okomitih ulica od sto metara koje tvore sve te silne cuadrose - poprilično je to neobičan slučaj. Pa ipak, ima u toj arhitektonskoj jednoličnosti i nečeg privlačnog, u neprestanom kontinuumu metropole koja nikad ne spava, gdje su kafići puni i ponedjeljkom, na ulicama stalno netko viče ili trubi i trešti upaljena brusilica ograđenog prostora gdje se izvode neki radovi, gdje uvijek, kao kiša iz vedra neba, kaplje nečija klima s balkona, i nasred trotoara visi neki odrezani kabel, gdje se svjež miris opranog rublja miješa s tamnim ispušnim zadahom automobila zbog kojih zrak smrdi na palež i bakar, a kancerogenost se uvlači u pluća i ranjena debla stabala. Mogao bi se o Buenosu napisati čitav jedan tekst, ali trebalo bi uz njega opaliti i par dobrih fotki. A sve su moje mutne otkad koristim novi mobitel, mutne kao predgrađe gdje me onaj motochorro kaznio za bezbrižno skrolanje dok sam na ulici čekao bus. Mučki mi se na skuteru približio odostraga i u vožnji mi istrgnuo mobitel iz ruke dok sam rekao tiktok.

Naše neočekivano susjedstvo u milijunskom gradu kao da nas je prirodno spojilo. One sam prve noći za Lilianu pomislio da je sitna i gotovo anemična djevojka, s blijedo rozim usnama i dubokim podočnjacima koji zasjenjuju blistavu ljepotu njenog lica, kao prožetog idiličnim djetinjstvom koje je provela na Galapagosima. Ogorčena do granice nihilizma, ostavljala je dojam jedne od onih osoba koja će se zbog besparice odreći ručka, ali ne i cigareta, pa pojesti nešto tek kad se hrana stjecajem okolnosti pojavi pred njom. Čovjek joj naprosto poželi dati pjat pašte, pa joj na odlasku još tutnuti u džep par mandarina. Tako se Lili pretvorila u susedu koju smo redovito pozivali na ručak, a ona nas na domaću juhu od pomidora koju bi kuhala četiri sata i koja je imala okus po juhi od pomidora.

Štreberi dolaze i odlaze

U tužnu, bolnu Lilinu ljepotu zaljubi se otprilike svaki drugi IT štreber koji iz Europe stupi na njen kontinent. I ne zna da ona to strpljivo i čeka - da njen sljedeći, atletski građeni i pametni dečko konačno stupi na kontinent, pa ju neko vrijeme oblijeće i pomogne joj bar nakratko odagnati zamorne egzistencijalne misli koje joj zuje u glavi. El Francez, El Holandez, El primero Aleman, lista mi ih kao sličice nogometaša s europskog prvenstva dok pričamo o prošlim vezama. Premda pod različitim zastavama, sve priče o njima završavaju na isti način: nakon što ovdje prožive svojih nekoliko nezaboravnih mjeseci s Latino djevojkom, na kraju uvijek odu. Slat će joj čeznutljive poruke iz daleke Europe, a dobiti od nje tek šture odgovore, nikad popraćene povratnim pitanjem. Jer kad kucne datum njihove avionske karte, Lili ih pušta nazad i više se ne osvrće. Već će doći sljedeći, kao i onaj prije njega, pa će jednom i on otići, kao i svaki. Ostaju tek misli.

Naši su dobrosusjedski odnosi trajali sve dok stanodavac nije Štimcu i meni javio da će, umjesto na mjesečnoj bazi, stan za veću cijenu početi iznajmljivati po danu. A nije nam se odlazilo. U kasna bi ljetna popodneva sjedili u gaćama na balkonu šestog kata i, pušeći cigaru za cigarom, gledali kako se ljetno nebo, uz sukljanje narančastog dima kao na kakvoj sjevernoj tribini, gasi daleko na obzoru, i večer bi se za čas dokotrljala dolje na ulicama i upalila grad za noćnu smjenu. A svjetla su se palila i u zgradi preko puta naše, gdje smo zbog staklenih vrata balkona imali uvid u dnevni boravak jednog postarijeg bračnog para. Bili su nam toliko blizu da smo mogli gledati nečujne vijesti na njihovom televizoru. Jedne sam večeri, dok se u dnevniku vrtio prilog o tipu koji je uspješno proizvodio sir, ispod kadrova s njegove ogromne farme uspio pročitati natpis debelim crvenim slovima. El Messi del queso.

Hrvatski bratići

Nismo se dogovorili sa stanodavcem, pa sam javio Lili da nipošto ne otvara vrata dvojici sumnjivih Hrvata s natovarenim torbama. A Lili otvorila, srce galapagasto, i dočekala nas raširenih ruku. Mis primitos croatas, prekrstila nas je i pretvorila u plišane medvjediće, bratiće koje je, odrasla kao jedina kćer u prevelikoj kući, uvijek željela imati.

Premda se svjesno odrekla mogućnosti da u stan dovede sljedećeg štrebera, ni ona nije računala da bi ipak mogla dobiti posao u onoj američkoj korporaciji. Odradila je s njima valjda četiri razgovora, i nakon zadnjeg bila već sasvim uvjerena da ne računaju na nju. Dan nakon što smo se uselili, javili su joj da je dobila posao. Radi online, pa ju od ponedjeljka do petka bombardiraju video pozivima. Prije nego što će pred ekranom hiniti ljubaznost u komunikaciji s poslovno nadobudnim Amerikancima, vikne nam da kreće videollamada, pa se Štimac i ja pretvaramo u nečujne monahe: oprezno koračamo, pazimo da ne zaškripe vrata od sobe, komuniciramo šapatom, začepljenog nosa se istovremeno smijemo i zgražamo ispraznoj korporacijskoj terminologiji koju je Lili primorana šutke trpjeti. 

Sve te priče

Definitivno sam odustao od kave, pa sam se tiho iskrao pored njenog radnog stola, izašao na balkon i za sobom zatvorio vrata. Odmah pod nama je cesta kojom neprestano, u svako doba dana i noći, prolaze auti. Uopće ne mare za ljude koji čekaju pred pješačkim prijelazom, jer u ovoj su zemlji zebre tek afričke životinje i uzalud prolivena bijela farba na asfaltu. Držim se stana i balkona, ne izlazim jer je vani previše priča. Onih dobrih, toliko dobrih da ih ni ne želim pisati, pokvariti svojim prljavim prstima po tipkovnici. Želim ih samo smišljati u glavi i nikad pretvoriti u riječi. A ipak sve njihove protagoniste izdavim pitanjima kao da radimo intervju. Ponekad im podvalim i upaljeni diktafon, snimam ih da mi nikad ne ispare njihove riječi, da ih zapišem tonom kojim su ih izrekli.

Negro, koji ti pokazuje rane od gumenih metaka koje je zadobio na prosvjedu, na butini tik iznad tetovaže Gauchito Gila, i priča o Policia Federal kao o bandi motorista koja se vozi oko rulje i čeka kad će ih netko izazvati. Jedan policajac za volanom, a onaj prilijepljen iza njega u jednoj ruci drži pušku dok drugom šalje puse ljudima i upire u njih prstom, pičkara i čeka da ga netko malo duže pogleda. A onda modri bajkeri stvore veliki krug, voze i turiraju svojim moćnim mašinama dok prema njima ne doleti jedna staklena boca, znak da se konačno zalete prema gomili, uvuku među ljude i nasumično ih počnu strijeljati gumenim mecima. Ali Negro nam javlja da se ljudi i sljedećeg dana okupljaju na Plaza del Congreso, pa i sami vidimo kako policajci nasumično izvlače ljude iz grupica i hapse ih. Mislimo da smo bar izbjegli motoriste, ali njih nas deset zaustavlja kad smo već odmakli, turistas turistas, poručuje im Štimac dok ja gledam u prljavi mračni pod prepun mojih stvari i poput pahulja bijelih filtera, ispalih iz ruksaka koji su mi okrenuli naglavačke.

Laura, sa svojih devetero braće i sestara, od kojih su neki u zatvoru, a ostali zajedno s djecom i dalje živi u prekrcanoj kući svojih staraca. Ona je otišla još sa šesnaest, udala se i rastavila, sama odgojila dvoje djece pa usput još i završila faks. Dok na obali Costaneri miruje otrovno viskozni Rio del Plata, šutim i tek ju ponekad zamolim da mi ispriča još jedno svoje sjećanje, pa u nevjerici slušam kako je policija iskoristila obiteljsko okupljanje na njenom vjenčanju i, zanemarivši dogovor po kojem se plijen opljačkane predsjedničke vile trebao podijeliti, upali u salu negdje u vrijeme rezanja torte i pohapsili četvero njene braće.    

Luli, raspričani gej za kojeg se nadaš da će te stvarno dočekati na stanici u zloglasnoj villi, i izlaziš iz busa s mobitelom u gaćama i par soma pesosa u desnoj čarapi. A on ti pokaže vrtić gdje djeca uglavnom dolaze sama, igraju nogomet i valjaju se po umrljanim podnim strunjačama. A onda stavi na sebe fluorescentni marker kao plašt superheroja i, jednako onako veseo i raspričan, odvede te u samo srce zloglasnog kvarta, tamo gdje je svatko regalado cuando baja el sol, poklonjen jednom kad padne mrak. Pili smo hladni terere s posrednikom između razbojnika, dilera, ministarstva i policije, zavlačili se po uskim prolazima između zbijenih kućica od cigli iz kojih kablovi vise u zamršenim crnim paučinama, a sunce prži sveprisutno smeće, i ustajalu vodu bazena na napuhavanje u kojima se brčkaju djeca, i debele uniforme policajaca u šetnji, i nepomična tijela ovisnika o pacu koji leže uz cestu.

Mariano, koji vozi taksi već dvadeset pet godina i koji mi na uobičajeno pitanje o lošim iskustvima priča epizodu kad je na vratu osjetio hladnu cijev koju je straga uperio u njega pljačkaš, pa pretvara ruku u zamišljeni pištolj i naglo njome trza unazad dok govori pam pam pam, što pljačkašu nije uspjelo jer je njegov zakazao i no salió la bala, metak nije izašao. I kad mislim da ćemo nastaviti dalje s uobičajenim ima li posla temama, ispriča mi da je u 53. godini života upisao medicinu nakon što je iscrpno proučio leukemiju koju mu je kćer uspješno preboljela, i čitavom Avenidom 25 de mayo, kojom me vozi u ono isto mutno predgrađe, tumači mi neke ribozome i base nitrogenade koje je tog jutra polagao iz organske kemije. 

Pame, koja ti ustupi svoj stan na par dana jer joj netko mora hraniti mačke dok je nema, pa njen ukorijenjeni peronismo otkrivaš na svakom koraku, imena Juana i Eve Peron na policama i u šifri za wi-fi, njihova lica na jastucima i zidovima. Kad je pitaš da ti pojasni taj politički pokret, kao onomad Staljin argentinskog ambasadora Leopolda Brava, dat će i sasvim oprečne odgovore u odnosu na zadnju osobu koju si to pitao. Pa ipak su jednaki u tom argentinskom sindromu maradoniziranja ličnosti, na koju su se navukli još i puno prije kanoniziranja Diega, još s Gauchito Gilom, robinhudovskim svecem čiji se crvenim trakama ukrašeni sanktuariji vide u svakom barriu, a kakav student pod nogama njegovog kipića pušta nekoliko cigareta prije zadnjeg, najtežeg ispita.

Njuške koje sretneš u Boliche de Roberto, jedinom lokalu gdje se i dalje svakodnevno pjeva tango i gdje pijani konobari toče prejaki Fernet i uskoro uzimaju mikrofon, i stari šahist koji nam priča o ustašiama dok izvlači papirić na kojem piše samo Max Luburich, pa me upozorava da ne puštam čašu na metalnu mrežu iznad mračnog otvora nalik bunaru jer će već za par sekundi doći žohari, i dođu. Neka djevojka koja je s dečkom za male pare kupila zemljište u sierri Cordobe, i kampirala s njim pet godina na otvorenom, dok konačno nisu izgradili kuću i shvatili da žele prekinuti. Pijana baba u sjebanim invalidskim kolicima, s jednim kotačem iskrivljenim kao da se rastopio u vatri, a drugim koji je gola felga bez gume. Zabija se u stolove i ispruži ti čašu u lice, traži da joj natočiš bilo kakvo piće. A ja se šesti put pretvorim u ciciju i samo nehajno odmahnem rukom, pa strpljivo čeka kad ću otići na zahod, i dok prolazim pokraj nje lupi mi savršeno plasirani bekend po jajima, a ja od trzaja prolijem otprilike onoliko koliko sam joj trebao uliti u čašu.

U sredini je najgore

Trebao bih napisati bar jednu od tih priča, umor mi više ne može biti izlika. Kad smo shvatili da je Lilin dvosjed u njenom minijaturnom dnevnom boravku toliko skučen da u njemu ne može spavati čak ni ona, svo smo troje legli u njen suviše mekani bračni krevet s predebelim plahtama. Najgore je biti u sredini, što me zapalo jedne noći kad sam ostao duže budan. Ušao sam u sobu i zatekao ih kako bezbrižno spavaju svako na svojoj strani kreveta, prepustivši mi tek tanku traku madraca u sredini. Nekako sam se ušuljao među njih i nakratko zaspao, i uskoro se probudio znojav i izboden od komaraca, zarobljen pod plahtom koju su oni stezali svako sa svoje strane. Kamo god bih se okrenuo, dotaknuo bi Štimčevu dlakavu nogu ili Lilino sitno i oštro koljeno, oružje koje je poput usnule stražarke uperila prema tijelima ogromnih Hrvata koji bi ju u snu, tako malu i krhku, mogli pregaziti svojim tijelima ili joj oduzeti ovaj zadnji komad kreveta na koji se sklonila. Ustao sam i probdio noć, sjedeći tako beskrevetan na dvosjedu krcatom Nalinim dlakama, bijele Liline mačke koja ne podnosi ljude. Nisam je vidio, tek osjećao topao smrad njenih govana u kutiji s pijeskom, i znao da od nekud vreba i čeka priliku da mi oštrim pandžama razdere znojno lice ako kojim slučajem zaspim na podu. Sljedećeg je dana Lili iz prve skontala rješenje i predložila da legnemo okomito. Doduše, njoj je zbog visine bilo svejedno, dok su meni i Štimcu u probnom ležanju stopala visjela s kraja madraca. Ali mogli smo se bezbrižno okretati u snu bez da se sudaramo s drugim tijelima. Konačno smo se naspavali.

Bekpekerski par

Na balkon je došao i Štimac, a ubrzo je i Lili završila sa zadnjim video pozivom. Sjela je do nas i svoje kratke noge objesila o ogradu. Već se presvukla u majicu koju mi je ukrala, pa umjesto kratkih hlača obukla bokserice koje joj je Štimac dao jer su njemu bile premale. Podsjećala je na dječaka koji se obukao u našu odjeću i čudnim se stjecajem okolnosti druži s nama. Neću pisati nikakvu crticu, odlučio sam pa ustao i, naslonjen na ogradu, stao buljiti u prazno. Kad sam se trgnuo iz snatrenja, primijetio sam da me sa suprotne strane ulice gleda bekpekerski par. Kratko su mi se smijali, vjerojatno zabavljeni prizorom tipa u gaćama koji zuri u krošnje stabala, a onda spustili poglede i odlučno zakoračili na cestu. Negdje na pola zebre odlučili su se uhvatiti za ruku, svjesni da je ovdje pješački prijelaz samo prolivena bijela farba na asfaltu. Približili su se jedan drugom i, kao u nespretnom brzom poljupcu, blago se sudarili svojim velikim torbama.

(Piše Roberto Rauch)