Priča o zgradi s natpisom 'Tito' koju ste morali vidjeti (video)
Separacija, tako u Potpićnu zovu veliko betonsko zdanje na vrhu kojega piše 'TITO'. Zapuštena je kao i željeznička pruga Lupoglav – Štalije, koja prolazi pored nje.
Da bi se razumjelo čemu je separacija služila i kako je funkcionirala treba znati da su postojale još dvije pruge: uskotračna koja je vodila do rudnika s druge strane rijeke Raše i širokotračna koja je išla usporedo s preostalom prugom i prolazila ispod separacije.
Iz rudnika, koji se nalazio na mjestu današnje poduzetničke zone, dolazili su vagoneti nakrcani ugljenom i automatski, tzv. prevrtačem, istresali ugljen u bazene odakle je traka ugljen nosila na vrh zgrade gdje je počinjala obrada. Ugljen na traci prolazio je ispod magneta koji je iz njega izdvajala željezo, a potom su radnici i radnice izdvajali kamenje, drvo i ostali otpad. Očišćeni ugljen odlazio je u mlinove gdje se mljeo u četiri veličine zvane komad, orah, grašak i 'sitan'. Skladišten je u silose iz kojih se ispuštao u vagone na pruzi ispod zgrade. Napunjene vagone lokomotiva je vukla do željezničke postaje Kršan gdje se uključivala u željezničku mrežu i robu odvozila kupcu.
Kada je Separacija 1950. godine izgrađena, ugljen je bio traženi energent i njena izgradnja je bila potrebna investicija. S vremenom je potražnja za ugljenom opadala, što je bio jedan od razloga izgradnje Termoelektrane Plomin. Nakon njenog otvaranja 1971. godine dobar dio ugljena se transportira u Plomin kamionima. Separacija je prestala raditi 1980. godine, kada je zatvoren rudnik u Potpićnu. Rudnik u obližnjem Tupljaku bit će otvoren 1983. godine i bit će sav u službi termoelektrane.
Trake za prijenos ugljena, važne za nekadašnji prepoznatljiv izgled Separacije, naravno, odavno više nema, bazeni za ugljen danas su bazeni kišnice, na mjestu pruge ispod silosa raste korov, kao i oko zgrade, a u zgradi se mogu naći samo ostaci nekadašnjeg postrojenja o kojima se može samo nagađati čemu su služili. Njeni su zidovi zahvalan prostor za grafite. Objekt je zanimljiv za razgledavanje, ali i opasan jer stepeništa nemaju ograde, a u podovima etaža ima puno rupa.
Kako zgradu iskoristiti, ostaje otvoreno pitanje. Preuređenje u nešto korisno bilo bi složen i skup zahvat, jednako kao i uklanjanje s obzirom na količinu armiranog betona. Ovako ostaje važan dio djetinjstva i odrastanja u Potpićnu. (Tekst: Robi Selan, foto i video: Roberto Matković)
