Peroj: selo koje ruši stereotip o lijenim Crnogorcima (video)
„Peroj je smještan preko puta Nacionalnog parka Brijuni. Nalazi se uz more, ali ne na moru. Jako je razvijen turizam, imamo kuće za odmor, apartmane i hotel, koji je praktički jedini hotel u na području Grada Vodnjana“, ovako nam je Peroj predstavila Morena Smoljan Makragić, direktorica TZ Grada Vodnjana. Priča o Peroju je, vjerujemo, poznata: selo je 1561. godine opustošila kuga, a nakon gotovo stotinu godina, 21. srpnja 1657. godine, naselilo ga je 15 obitelji, ukupno 77 osoba iz Crne Gore. Njihovi potomci svoj identitet danas čuvaju putem Društva perojskih Crnogoraca 'Peroj 1657'.
„Ovo područje ima svoja kulturna dobra koje su jako interesantna: pravoslavnu crkvu Sv. Spiridona i katoličku crkvu Sv. Stjepana, koja datira iz sedmog stoljeća“, kaže Smoljan Makragić.
Otvorila nam je vrata crkve sv. Stjepana, koja već stoljećima nije djelatna i kojoj jedino pročelje kazuje da je nekada bila crkva. Austro-Ugarske vlasti prodale su je kao gospodarski objekt i stoga je bila podijeljena u tri dijela s vlastitim vratima prozorima. Nakon što ju je Grad Vodnjan otkupio konzervirana je kao spomenik kulture.
Vrata crkve Sv. Spiridona, sagrađene 1834. godine, otvorio nam je Nikola Škoko, tajnik Društva perojskih Crnogoraca 'Peroj 1657'. Kaže da ne zna što bi još trebalo izgraditi, pa da Peroj postane još bolje mjesto za život.
„Život je ovdje prilično lijep, kao i na cijeloj zapadnoj obali Istre. Svaka kuća ima barem jedan apartman ili studio, a neki i više od toga. Stari Perojci znali su se brinuti o sebi, pa imamo sasvim dovoljno: dom Društva, dom konopaša, dom koji se ranije koristio, a sada je fitness studio i uz to ga koristimo za skupštine društva i za maškare. Naravno, na nekim mjestima je problem infrastruktura jer se Peroj širi i bilo je dosta bespravne gradnje, ali to je neka druga priča“, kaže on.
Peroj je prema popisu iz 2011. godine brojao 850 stanovnika, a budući da se, prema Škokinim saznanjima, godišnje doseljava 50-ak osoba, ovogodišnji popis najvjerojatnije će pokazati da je broj stanovnika premašio tisuću.
Tajnik Društva perojskih Crnogoraca vrstan je poznavalac povijesti svoga sela. Tako nam je za Gromaču, brežuljak ili možda najbolje upotrijebiti starinsku riječ hum, na trgu u središtu mjesta rekao da je vjerojatno nastala od čišćenje ruševina nakon što su se Crnogorci naselili. Na njegovom vrhu raste dvjestotinjak godina stara košćela – drvo kojega drugdje u Istri zovu ladonja. Gromača i trg Pijaca mjesto su održavanja ljetnih fešti.
Direktorica TZ-a ističe: „Ljetne fešte prilika su Perojcima da pokažu svoje nošnje i plesove. To su veseli ljudi koji vole plesati, a doseljenici su se uklopili u to.“
Škoko je među najzaslužnijima za nastanak Biblioteke Njegoš i Zavičajnog muzeja Peroja. Knjige se, koliko smo vidjeli, posuđuju i čitaju. On sam skupio je 126 izdanja Njegoševog „Gorskog vijenca“ na nizu svjetskih jezika.
U Peroju se ruši stereotip o lijenim Crnogorcima. Nad ulazima u dvorište nerijetko ćete ugledati luk s brojkama koje svjedoče da je kuća izgrađena u 18. stoljeću, što znači da su stari Perojci dobro zavrnuli rukave nakon doseljenja. Kuće su, po svemu sudeći, bile prostrane za doba u koje su nastajale, a danas u selu nema starih i ruševnih kuća.
Ivan Vučetić je umirovljenik koji se bavi maslinarstvom. „Imam 250 maslina. Polovicu sam obrezao prije dva mjeseca, a sada čekam da zatopli, pa da obrežem i ostale i onda slijede ostali radovi. Napravim od 400 do 500 litara ulja, koje prodam na kućnom pragu i nešto u Sloveniji gdje mi živi jedan od sinova; drugi je u Puli, a treći u Kostariki. Oni ne znaju raditi s maslinama jer jednostavno, kao i svi mladi, nisu imali dovoljno vremena da bi to učili. Nadam se da će netko od njih ipak nastaviti mojim putem“, kaže Vučetić.
Aleksu Dudića upitali smo o odnosu Perojaca i mora, koje je od središta sela udaljeno kilometar zračne linije. „Gledao sam stari dokumentarac o Peroju gdje su ljudi pričali da prije nisu lovili ribu, niti imali barke, ali otkad ja znam za sebe većina ima svoje barke i svoje vezove u luci Portić, a ljeti smo svi, kao jedna velika obitelj, na našoj plaži Martulini, kupamo se i igramo odbojku. To je nešto najbolje što imamo i to maksimalno koristimo“, odgovorio nam je.
Vlasnik je perojskog fitnessa i jedva je dočekao ublažavanje epidemioloških mjera, kao i brojni njegovi posjetitelji, koji dolaze i iz drugih mjesta. „Sve se okreće turizmu i sve je više ljudi koje se bave sportom i rekreacijom i možda bi nam trebalo malo više sportskih sadržaja, igrališta i igraonica, na plaži u selu i oko njega“, smatra on. (Tekst: Robi Selan, foto i video: Roberto Matković)
