Istarski svećenik u Ekvadoru: 'Tu kod nas rastu banane'

0
Don Pranjić s domaćinima (foto: Glas Koncila)
Don Pranjić s domaćinima (foto: Glas Koncila)

Don Luka Pranjić, bivši umaški vikar 2019. godine otišao je kao misionar u Ekvador. Nedavno je napisao pismo za prilog za mlade Mak Glasa Koncila. Prenosimo ga u nastavku.

"Dragi makovci! Zovem se Luka i prije nešto više od godinu dana otišao sam kao svećenik Porečke i Pulske biskupije u misije u Ekvador. Znate li gdje je Ekvador? To vam je u Južnoj Americi, u tropskom pojasu, i tu se govori španjolski, iako smo od Španjolske jako, jako daleko. Dobro, ako možda i niste znali puno o Ekvadoru, svi već sigurno znate što znači »misionar«, pa vam to ne ću objašnjavati. Ako ne znate, pitajte mamu i tatu. Ako ni oni ne znaju, pitajte župnika. Ako ni župnik ne zna… Ma zna župnik to sigurno!

Ljeto od dvanaest mjeseci

Uglavnom, ovdje u Ekvadoru je vruće, jako vruće, cijelu godinu. Zamislite da ljeto traje dvanaest mjeseci, ali da nema mora i odmora, nego da morate ići u školu! E, tako vam je tu kod nas!

Tu kod nas rastu banane, puno banana! Čitave šume banana! Kada budete sljedeći put jeli bananu, pogledajte onu malu naljepnicu na njoj i vidjet ćete da piše »Ekvador«. Gotovo sve banane koje se prodaju u Hrvatskoj dolaze iz Ekvadora. Onda se sjetite te lijepe zemlje i sviju nas koji u njoj živimo. Ili, još bolje, hajmo ovako: svaki put kada vidite da na banani piše »Ekvador«, vi izmolite jednu Zdravomariju za našu misiju, za svu djecu i mlade! A može i za stare, da se ne bi ljutili… Ali tu bananu morate i pojesti! Da ne ispadne sada da ćete hodati po trgovinama i brojiti banane na kojima piše »Ekvador«, samo da možete moliti. Onda biste u trgovinu trebali poći s krunicom!

Koliko ljudi stane na motocikl?

Ja sam vam, dragi makovci, župnik jedne župe na periferiji grada San Francisco del Milagro, koja je tek prije godinu dana postala župa! Prije vam je to bila tek crkvica u koju je svećenik iz grada dolazio jednom mjesečno. A sada, već imamo misu svaki dan, vjeronauk, ministrante, zbor mladih i još mnogo toga.

 

Ljudi su vam ovdje jako siromašni… Većina ih živi u kolibama. Djeca rade sa svojim roditeljima, pomažu im, svi moraju raditi da bi se prehranili. Neka djeca idu u školu, a neka ne idu. Ima ih mnogo koji ne znaju čitati i pisati a već su veliki. Djeca ovdje nemaju mobitela i to je sjajno! Igraju se, trče, zabavljaju se bolje nego kad bi igrala igrice! I baš su sretna! Ovdje nema mnogo automobila. Aute imaju samo bogati. Gotovo nitko u mojoj župi nema auto. Imaju bicikle i motocikle. Znate li da na motocikl može stati šest osoba?! Da, da, i to sam vidio! Da se razumijemo, to je jako opasno, ali nažalost neki samo tako mogu putovati… 

Glavni zgoditak – batak!

Išli smo jednom slaviti misu u predjel župe gdje žive malo bogatiji ljudi u lijepim kućama i poveo sam sa sobom dva ministranta. Kad je jedan od njih vidio kako ljudi imaju parkirane aute ispred kuća, pitao me je: »Zašto ljudi ovdje nemaju motocikle i bicikle? Je li to zato što nemaju novca?« Nasmijao sam se i objasnio mu da je to zato što oni »imaju novca« pa mogu kupiti i auto…

Baš mi je tada bilo teško. A još teže mi je bilo kada sam vidio u kakvoj kućici taj moj ministrant živi. Prošle godine imao je prvu pričest i njegovi su me roditelji pozvali na ručak. Sjeli smo svi u krug na neke male stolice, stola nije bilo, i svaki od gostiju dobio je tanjur riže s malo umaka od piletine i jednom kockicom mesa, jedino su meni kao župniku i prvopričesniku slavljeniku dali po batak! Gledao ja taj batak i baš me bilo sram pojesti ga… Ovdje svaki dan jedemo rižu i naravno – banane. Ja sam mislio da Kinezi jedu puno riže, ali vjerujte mi da Ekvadorci jedu još više riže od Kineza!

Kad ne vidiš noge u vodi…

Znate, neki moji ministranti već gotovo znaju hrvatski! Lijepo me uvijek kad uđem u crkvu pozdrave s »Hvaljen Isus«… Zapravo, nikako ne mogu reći slovo »v«, uvijek kažu »b« umjesto »v«… Morat ćemo još vježbati! E, da, još imam nešto! Počela je sezona kupanja. Joooj, da vidite kako djeca i mladi uživaju u potocima i rječicama! Ja se bojim zmija i ostalih »čudovišta« pa nisam išao jer si ne vidim noge kad uđem u vodu. Kada im kažem da kod nas u Hrvatskoj, kad uđeš u more, vidiš samomu sebi noge, oni ne mogu vjerovati!

Eto, dragi moji, toliko za prvo javljanje. Molite za nas, a mi ćemo za vas, da se Isus proslavi u svima! I ne zaboravite ono za bananu… Pozdrav iz dalekoga Ekvadora!", napisao je Don Luka Pranjić za Mak Glasa Koncila.

loading...

Posljednji komentari

Povezane vijesti

Najnovije vijesti

Istarski Forum

Za sudjelovanje u Istarskom Forumu potrebna je prijava ili registracija i izrada profila

Prijava ili Registracija korisničkog računa

PRODAVAČ/ICA

Do: 27.01.2021.

VIŽINADA-VISINADA, ISTARSKA ŽUPANIJA

PREDSTAVNIK/ICA U KAMPU

Do: 31.03.2021.

FAŽANA-FASANA, ISTARSKA ŽUPANIJA

SKLADIŠNI RADNIK/SKLADIŠNA RADNICA

Do: 07.06.2021.

ROVINJ-ROVIGNO, ISTARSKA ŽUPANIJA

SPREMAČ/SPREMAČICA

Do: 07.06.2021.

ROVINJ-ROVIGNO, ISTARSKA ŽUPANIJA