Porečke blizanke zajedno igrale košarku i radile u tarskoj školi

Blizanke iz Poreča Tanja Mihoković i Anči Ritossa Blažević rođene su u Rijeci, u tom su gradu odrasle te se u njemu i školovale. Devojačko prezime Ritossa otkriva istarske korjene, naime otac je iz Vižinade, ali čak i nakon dugogodišnjeg istrijanskog staža, kažu kako se još uvijek osjećaju Riječankama, iako su već više od dvadeset godina u Istri. Tanja danas radi u Osnovnoj školi u Taru kao nastavnica Matematike i Informatike, a Anči je, nakon osam godina rada u tarskoj osnovnoj školi zajedno sa sestrom, prešla u porečku Srednju školu Mate Balote gdje danas radi kao profesorica Hrvatskoga jezika i književnosti.

Košarku su počele trenirati još u osnovnoj školi, negdje u šestom razredu osnovne škole, i tada je to bila zabavna izvannastavna aktivnost. Na školskim natjecanjima ih je primijetio trener ženskog košarkaškog kluba „Mlaka“ Dinko Mustapić i pozvao ih da se pridruže njegovoj ekipi. Od tada pa sve do druge-treće godine fakulteta, desetak godina, aktivno su se bavile košarkom i natjecale se čak i u tadašnjoj 1. ženskoj ligi Zapad.

*Tko je koga povukao u košarku, Anči Tanju ili Tanja Anči?
TANJA:  Ne mogu reći je li neka onu drugu povukla u košarku, košarka je nekako došla kao zabava i jednoj i drugoj. Nismo se niti previše dogovarale oko toga hoćemo li ili nećemo. Tada u osnovnoj školi, nekako smo instinktivno išle na sve aktivnosti zajedno, budući da smo blizanke. Bilo nam je lakše uskakati u neka nova iskustva zajedno.
ANČI: Evo, kako je Tanja starija od mene 20 minuta, dala sam joj i prednost u odgovorima. I moje je sjećanje jednako. Sjećam se samo da smo zamolile tatu da nas odvede na prvi trening, i to je bilo to. Košarka je postala najdraža sporedna stvar na svijetu, i jednoj i drugoj.

*Je li među vama bilo sestrinskog natjecateljskog duha, da ne kažem rivalstva?
TANJA: Naravno da je bilo rivalstva, mislim da ostali to nisu primjećivali često, jer smo jedna drugoj uvijek „čuvale leđa“, no unutarnje rivalstvo je uvijek postojalo. Anči je uvijek bila malo bolja, iako tada to nisam rado priznavala niti sebi, a još manje drugima.
ANČI: Igrale smo krilnu poziciju, svaka sa svoje strane i to je jako dobro funkcioniralo, i u zbunjivanju obrambenih igračica, ali i u kombinacijama napada kada smo se jako dobro „kužile“. Dovoljan je bio samo pogled i ona druga bi znala što treba - blok, udvajanje ili pak skok po loptu. Ja sam bila kapetanica ekipe, laskala mi je ta uloga, ali nisam nikad osjećala rivalstvo, osim možda kada su se prebrojavali postignuti koševi na utakmici.

*I vaše kćeri sada igraju košarku?
TANJA: Da, i moje su cure obje počele s košarkom u KK Novigrad, no zadržala se samo moja mlađa cura, kojoj je sada devet godina i natječe se u kategoriji dječaka U-9, no zaista je dobra, pa nastupa i u kategoriji U-11. Jako je zagrijana, zanima je košarka i stvarno je dobra. One su razlog što smo se, nakon, ja bih rekla previše godina, upustile u odigravanje košarkaške utakmice.

KK Novigrad je prošle godine za kraj sezone, organizirao revijalni turnir članova kluba protiv roditelja. Odigrane su dvije utakmice, mame protiv mlađe ekipe, a tate protiv seniora. Mogu vam reći da je osjećaj sjajan, ali smo dušu ostavile na terenu. Glava bi htjela, ali noge baš ne slušaju.
ANČI: Upravo tako, sjajan je osjećaj bio ponovno stati ispod koševa i zaigrati s Tanjom. Tehnika je ostala, to je poput vožnje bicikla, ne možeš to zaboraviti. Moje obje cure, a imam dvije kćeri, kao i Tanja (Jesmo li blizanke ili nismo!), igraju aktivno košarku u KK Novigrad te se natječu u kategoriji U-11. Drago mi je da je i njima košarka postala „najvažnija sporedna stvar na svijetu“ i baš je užitak pratiti ih s tribina. Probudi se onaj stari osjećaj koji sam imala na parketu između dva koša s loptom u ruci!

*Imate li još koji zajednički hobi?
TANJA: Obitelj nam je najveći hobi. Jako često se družimo, djeca su nam nerazdvojna, slično kao što smo i mi nekada bile. A, očito i dalje jesmo.
ANČI: Volimo šetati u prirodi, nagovaram Tanju na planinarenje, no nešto se ne daju, izgovor im je da nemaju vremena i da im je mlađa kćer još premala. No, čekamo ih još koju godinu (jednu-dvije najviše), a onda neće imati valjanog razloga da nam se ne pridruže.

Za sada samo putujemo zajedno, kad god to možemo. Iako, i Tanja i ja vodimo radionice u porečkom DND-u, ona vodi radionicu robotike, a ja dramsku radionicu s djecom. To se vezuje uz naše profesionalne karijere, ali je i „gušt“. Radimo ono što volimo, svaka u svome području rada, i pri tom se zabavljamo s djecom koja dolaze jer je i njima zabavno.

'Nekoliko tjedana smo provele u emotivnom kaosu'

*Koji vam je bio najemotivniji trenutak u karijeri i tko vam je bio uzor?
TANJA: Najintenzivnije sam proživjela trenutak u karijeri kada smo se trebale, na pragu punoljetnosti, odlučiti hoćemo li se košarci posvetiti profesionalno, napustiti dom, roditelje i početi igrati košarku u prvoj ligi, profesionalno. Završavale smo srednju školu i roditelji su nama u potpunosti prepustili tu odluku, koja bi značila i odgodu daljnjeg školovanja ili, u najmanju ruku, potpunu promjenu planova za neku bližu budućnost.

Nekoliko tjedana smo provele u emotivnom kaosu, uz nagovaranja trenera prvoligaškog kluba iz Siska. Odlučile smo se za ostanak u Rijeci i nastavak školovanja. Nije mi žao, obožavam svoj posao i zaista ne mogu zamisliti da radim nešto drugo.

Naravno, da nam je uzor bio Dražen Petrović, naš košarkaški virtuoz. No, u to naše doba košarka je zaista bila izuzetno popularan sport. Pratili smo sve nastupe reprezentacije, ali i domaću košarkašku ligu i slijepo obožavali igrače poput Kukoča, Rađe, Perasovića, Cvjetičanina i drugih. Poistovjećivala sam se s Dankom Cvjetičaninom, valjda zbog pozicije na kojoj je igrao i njegovog „šlampastog“ stila.
ANČI: Tanja je baš dobro opisala taj period muke i konačne odluke oko profesionalnog bavljenja košarkom, upravo tako sam i ja to osjećala. I bilo je to zaista jedno mučno razdoblje. Trener prvoligašica je baš jako bio zainteresiran, to je ujedno i bila potvrda nama da smo jako dobre, tražene, međutim, onog trenutka kada smo odlučile da ipak nećemo krenuti u profesionalne vode, sjećam se da mi je, kako se ono kaže, „pao kamen sa srca“ i niti ja nisam nikad požalila zbog takve naše odluke, iako se sada ponekad zapitam kuda bi nas to bilo odvelo.

A, moj je neprikosnoveni uzor, jedan i jedini, uvijek i zauvijek, bio i ostao, Dražen Petrović, bila sam zaljubljena u njega i cijela soba mi je bila oblijepljena njegovim posterima.

'Imam osjećaj da su nekad svi pratili košarku'

*Kako ste doživjele smrt Dražena Petrovića?
TANJA: Smrt Dražena Petrovića zaista je bio događaj koji nas je sve, tada uključene u košarkaški svijet, jako pogodio. Mislim kako danima nisam uopće bila svjesna da je to istina, čekala sam da netko kaže kako to nije istina. Mislim da je to, uopće u mojem životu bio prvi veliki gubitak koji sam tada doživjela kao vlastiti.
ANČI: Strašno me je pogodila njegova smrt, baš kako je to Tanja i opisala, doživjela sam ga kao gubitak nekog svog. Sjećam se i da sam poskidala postere iz sobe jer mi je bilo teško gledati ga i svaki put pri tom pomisliti kako ga više nema. Žalosno je da danas nema takvih košarkaških veličina i uzora u hrvatskoj košarci.

*Ima li neke razlike među nekadašnjom košarkom i današnjom? Jesu li prije bili bolji uvjeti ili možda košarka kao sport popularnija?
TANJA: Mislim da je u to doba svakako košarka bila popularnija. Nekako imam osjećaj da su svi pratili košarku, bavili se njome ili ne. Danas malo tko prati domaću košarku, takav je moj dojam, a oni koji eventualno i prate, orijentirani su na NBA-ligu. Mislim da uopće jako malo ljudi može danas nabrojati tri domaća kluba, a kamoli igrače koji igraju tu našu ligu.

Čini mi se da su klubovi u manjim mjestima, mislim pri tome na Istru, a sumnjam da je situacija u ostatku Hrvatske bolja, prepušteni isključivo entuzijazmu pojedinaca koji, poput trenera KK Novigrada, potpuno posvećeno i altruistički rade s klincima. Evo, na primjer, naše djevojčice se u Novigradu mogu natjecati samo dok ne napune 12 godina.

Do te granice mogu nastupati u mješovitim muško-ženskim ekipama, a nakon toga, ukoliko se žele natjecati, moraju promijeniti sredinu, a to donosi i napornu i dugu vožnju na treninge, jer u Novigradu nema dovoljno djevojčica za samostalnu žensku ekipu.
ANČI: Mislim da je velika razlika u nekadašnjem bavljenju košarkom i ovom u današnje vrijeme kada je gotovo sve profesionalizirano i nema mjesta za amatersko bavljenje košarkom, ali i sportom općenito. Ne ulaže se u amaterski sport jer tu nema zarade pa klinci danas nemaju mogućnost za masovno bavljenje bilo kojom vrstom sporta. Nekada je bilo amaterskih klubova u kojima su klinci mogli trenirati i u kojima se o njima brinulo na jedan drugačiji način nego je to danas. Danas je profit uzeo maha i nema amaterizma, entuzijazma, nema igranja iz gušta.

Kada sam taj entuzijazam prepoznala u ekipi trenera KK Novigrad, s oduševljenjem sam poslala svoje kćeri k njima. Rijetko danas vidim po igralištima klince da igraju košarku ili pak nogomet sami, na svoju ruku, poslije  škole, kako smo to mi činili gotovo svakodnevno. A, to što hrvatska košarka danas nije niti sjena onoj nekadašnjoj u vrijeme generacije Dražena Petrovića, također možemo zahvaliti „profesionalizmu“ koji sa sportom nema nikakve veze. (Razgovarao: Kristian Stepčić Reisman)