'Anu i mene u konobu Astarea prvi je put doveo Nino Jakovčić'

Živim u uvjerenju da sam vas pričajući o istarskim konobama uspio nagovoriti da se pokrenete, dođete i okušate Istru. Zato neću ponavljati zašto je ovdje bolje, mirnije, mržnjom i koronom manje zagađeno. Također se nadam da ste privremeno zaboravili na hrvatsku realnost, shvatili da vam za dolinu Mirne nije dovoljan samo dan ili dva, počastili se motovunskim „Mondom“, uživali u konobama „Dolina“ i „Dorjana“. Ako ste sve to učinili, red je da krenete dalje, uz Mirnu, prema njezinom ušću. Tamo je konoba koju svakako valja posjetiti prije rastanka s Istrom, piše redatelj Rajko Grlić u serijalu o istarskim konobama za Telegram. U nastavku prenosimo dio članka.

Prvo iz motovunske šume izađete na cestu koja od Buzeta vodi prema Bujama. Na kružnom toku zvanom Ponte Porton, krenite dalje uz Mirnu novom cestom prema Novigradu. Ignorirajte prvi znak skretanja za Novu Vas i Brtoniglu, i skrenite na drugom, onom koji pokazuje na cestu koja vodi prema Brtonigli i Bujama.

Druga je mogućnost malo duža, ali za vinoljupce uzbudljivija. Od kružnog toka krenete prema Bujama, a od njih vijugavom cestom prema Umagu. Nakon nekoliko kilometara skrenite put Brtonigla. Vozite polagano i uživajte u najvrjednijim vinogradima Istre, lokacijama bijele zemlje na kojoj neki od ovdašnjih vinskih velemajstora kao što su Moreno Degrassi i Franco Kozlović njeguju svoju lozu. Ne znam ima li i moj favorit Ivica Matošević, treći iz tog slavnog trolista zvanog „obnovitelji istarskog vinogradarstva ‘90“, tu ima nešto od vinograda, ali ni to me ne bi čudilo.

No krenimo tamo kamo smo i pošli, u Brtoniglu. Za nju tvrde da ima više konoba, restorana i vinskih podruma no stanovnika. To vjerojatno ne odgovara istini, ali da ih ima puno, i da su dobri, to je točno. Od „Konobe Morgan“ koju iskreni mesožderi, netko poput mojih prijatelja Ante Tomića i Tomislava Klička, jednostavno ne smiju propustiti, do restorana i boutique hotela „San Rocco“, koji je pet puta zaredom biran za najbolji mali hotel u Hrvatskoj. Tu je i je hotel i vinarija „Cattunar“, čiji podrumi čuvaju četiri vrste malvazija nastalih iz grožđa koje je raslo na četiri različita tla: na crnoj, sivoj, bijeloj i crvenoj zemlji.

Taj zemljani četverolist krasi i grb Brtonigle.

Jedne hladne zimske večeri, ako dobro pamtim, a za to već dugo ne garantiram, bila je stara godina 1998., Anu i mene je u konobu „Astarea“, prvi put doveo je Nino Jakovčić. Čovjek koji je učinio puno dobrog za Istru, vjerojatno više od bilo kojeg drugog hrvatskog političara, za ljude i duh kraja iz kojeg je potekao, i za kojega ovdje kažu da je prije desetak godina otišao u mirovinu da bi danas imao spomenik u gotovo svakom istarskom selu.

„Astareu“ je 1980. otvorio Pero Orepić, kapetan duge plovidbe, Dubrovčanin koji je oženio Istrijanku, doselio u Brtoniglu, sagradio kuću i u njoj otvorio konobu. Dao joj je ime „Astarea“, prema imenu najstarijeg kopnenog teritorija Dubrovačke Republike.

Kad se 1995. uželio rodnog Dubrovnika, konobu je prodao Almi i Antonu Kernjusu.

Priča tog bračnog para počela je kao što svaka dobra ljubavna priča i mora početi: mladi samouvjereni kuhar Nino, tada već lokalna kuharska zvijezda, vratio se iz 1969. iz vojske, ušetao u kuhinju „Riviere“ i ugledao Almu, lijepu osamnaestogodišnju šeficu smjene. Tri godine kasnije sklopili su bračnu zajednicu i nakon osam godina, uz pomoć ušteđevine, svih mogućih kredita i rodbine, kupili „Astareu“.

Tako su postali ne samo njezini vlasnici, već i kuhari, majstori čripnje i gradela, domaćini, konobari, snabdjevači, sommelieri… Toliko brižni da su vam, ako ste u nevolji i zatreba vam topla riječ, mogli privremeno zamijeniti i roditelje. Generalna podjela rada je bila: Alma drži kuhinju i nadgleda komin, što mu dođe ognjište, i njihov glavni specijalitet čripnju, kako u Istri zovu peku, a Nino bi svako jutro lutao Istrom u potrazi za dobrim namirnicama, da bi se poslijepodne preobrazio u domaćina koji uzima narudžbe i iznad svega brine da gostu bude dobro.

U Alminu kuhinju nikada nisam imao hrabrosti ući, ali sa sam zato Nina nekoliko puta pratio na njegovim nabavljačkim pohodima. To je gotovo uvijek počinjalo potragom za pršutom. Konoba je veliki potrošač i zalihe treba dopunjavati. Svašta sam otkrio na tim „pršut-safarijima“, prije svega da Nino poznaje gotovo svakoga tko u Istri proizvodi pršut.

Ti proizvođači, uglavnom mala seoska gazdinstva, koja još uvijek garantiraju izvorni istarski pršut, raštrkana su po srednjoj Istri, od padina Grimalde, preko Sovinjskih Brda, gdje su pršuti Sandre i Davora Vivoda rasprodani dvije do tri godine unaprijed, pa sve do Svetog Petra u Šumi, tog usamljenog bastiona istarskog HDZ-a, koji, usprkos toj nemiloj činjenici, obiluje sjajnim pršutarima i kobasičarima. Uostalom, u tom se besprijekorno urednom gradiću održava najveći istarski festival kobasica koji zadnje dvije godine nosi impresivan naziv „S kobasicom u EU“.

Jednom, dok smo čekali nekog pršutara, pričao sam mu o španjolskom pršutu crne svinje „Pata Negri“, najboljem koga sam ikada jeo. Zapamtio je tu priču i prije dvije godine, jednog jutra, on i Alma su navratili i donijeli nam, ni manje ni više nego istarsku Pata Negru. Bila je dostojna svog imena.

No vratimo se našim putešestvijima. Nakon što smo u „Pršutari Jelinić“ probali razne sušene kobasice, nekoliko pršuta, onih pravih istarskih, dakle tu rođenih, othranjenih i sušenih, kao i polu-istarske, one samo sušene u Istri, dakle one koji imaju dozvolu za privremeni boravak, ali ne i državljanstvo jer tu nisu rođeni, krećemo prema morskim plodovima.

Ponekad je cilj bila Fažana gdje su čekale tog jutra ulovljene grancigule, ponekad neka skrivena lučica. Ribari javljaju što je današnji ulov i koliko za što traže. Nakon kraćeg razmišljanja Nino bi složio „Astareinu“ dnevnu ponudu: dvije velike škarpine uzet će od ovoga koji je zadnji zvao, a škampe ovaj put neće od njega nego od onoga koji je zvao prije pola sata.

Jutro bi manje-više uvijek završavalo u Fuškulinima, iznad Poreča, u vinariji Ivana Damjanića, jednog od predvodnika nove generacije istarskih vinara. Prvo bi se probala a zatim tovarila svježa malvazija koja je u „Astarei“ kućno vino, a zatim bi, polagano se penjući po vinskoj skali, došli do bijelog Clementea, rijetko uspješne kupaže malvazije, chardonnaya i bijelog pinota, da bi završili s crnim Clementeom, nimalo slabijom kupažom merlota, cabernet sauvignona, terana i borgonje.

Putem za „Astareu“ Ana i ja bismo najčešće pričali o kapešantama. One se jedu za marendu, kao početak ručka ili večere, a možda – nismo probali a valjalo bi – i namjesto kolača na kraju. Ne znam mjesto na kojem ih bolje i jednostavnije pripremaju od „Astareje“, piše Grlić za Telegram.