Češki turisti i prije sto godina bili poznati po konzervama

Česi na hrvatsko more nisu dolazili tek kao turisti, nego su, uz Austrijance, bili i organizatori hrvatskog turizma, pokretači ili promicatelji razvoja brojnih danas popularnih destinacija, pa su čak i svoje domaćine naučili uživati u moru i uz more, piše Marijan Lipovac u Vijencu u zanimljivom tekstu o povijesti hrvatsko-čeških turističkih veza. U nastavku prenosimo dio članka.

Česi su otvarali hotele i pansione u Opatiji, Lovranu, Puli, Kraljevici, Krku i Rabu, a iznimne zasluge imaju za razvoj Baške, gdje je 1910. zahvaljujući Čehu Emilu Geistlichu osnovana Kupališna zadruga Hrvatsko-češko morsko i klimatično kupalište Baška. Geistlich je dao sagraditi hotel Baška koji je projektirao češki arhitekt Matěj Blecha. Hotel smješten odmah na plaži građen je kao prizemnica iz koje se moglo „iz sobe ravno u more“, kako je glasio reklamni slogan. Zahvaljujući Čehinji Mariji Steyskalovoj, iste godine otvara se sanatorij za češku djecu u Crikvenici, čime počinje razvoj zdravstvenog turizma u tom gradu. U Dalmaciji je 1909. liječnik Jindřich Šoulavý otvorio prvi pansion u Kaštel-Lukšiću, koji je reklamirao kao cjelogodišnju klimatsku stanicu jer ovdje i za Božić cvjetaju ruže.

Česi su posjećivali sva ljetovališta na Jadranu, sve do Dubrovnika. O tome 1912. piše u časopisu Kluba čeških turista: „Svuda se srećeš ne samo s pojedincima nego i s cijelim društvima zemljaka, zapinje ti za uho češki govor, negdje nalaziš cijele kolonije, a o porastu češke plime možeš se uvjeriti i na vlastite oči i uši. Svi koji su uočili ljepote slavenskog juga toliko su zadovoljni da postaju oduševljeni pioniri pokreta na jug te kod kuće stječu nove prijatelje južnih Slavena.“

U to vrijeme bilježe se i negativni napisi o češkim turistima pa Franjo Horvat Kiš u knjizi Istarski puti 1919. spominje češke turiste koji se hrane iz konzervi, a u Češkoj se počinju širiti legende o opasnim morskim psima, dok je žrtva navodno bila češka učiteljica. Morske pse nije mogao u jednom svom zapisu iz 1924. izbjeći ni Ivo Vojnović, koji Česima poručuje: „Hrlite u nas, kupajte se u našemu moru, gradite kuće, porinite brodove ne mareći na bodljikave komarce, ni na proždrljive ‘pešekane’ – morske pse!“ Iako su nakon 1918. Češka i Hrvatska bile u različitim državama, češki turisti nastavili su dolaziti na Jadran te su bili treći najbrojniji gosti, nakon Nijemaca i Austrijanaca. Uz Bašku, Crikvenicu i Rab, zahvaljujući Česima razvijaju se i nove destinacije, poput velikog ljetovališta Kupari. Mnogi češki hoteli na Jadranu ujedno su bili i vrijedna arhitektonska djela.

Turizam u Hrvatskoj i dolazak čeških turista zaustavio je Drugi svjetski rat, a oporavak je tekao polako. Češki turisti ponovno se vraćaju na Jadran tek 1955. s normalizacijom odnosa Jugoslavije s Čehoslovačkom i drugim socijalističkim državama. Iako im je komunistički režim otežavao odlaske u inozemstvo, ljubav Čeha prema hrvatskom moru bila je jača i značila barem kratak bijeg od sumorne stvarnosti. Stoga ne čudi što ni u današnje neizvjesno doba, kad je svako putovanje u inozemstvo opet postalo avantura, upravo češki turisti prednjače po broju dolazaka u Hrvatsku, kao što su se prvi vratili već 1992, čim su bojišnice u Hrvatskoj utihnule, iako je četvrtina zemlje bila pod srpskom okupacijom, a dalmatinski gradovi na dometu neprijateljskih topova. Za odmor su tada uglavnom birali sjeverni Jadran, da bi se s povratkom mirnodopskog života razmiljeli po cijeloj hrvatskoj obali, sve do Dubrovnika. Ondje je dva tjedna odmora u srpnju 2000. proveo i češki predsjednik Václav Havel, koji je spojio ugodno s korisnim i državnički posjet Hrvatskoj pretvorio u ljetovanje. Bila je to snažna poruka češkoj javnosti da je Hrvatska ponovno sigurna i privlačna kao i prije. Česima je Hrvatska najomiljenija ljetna destinacija, kako zbog prirodnih ljepota, tako i zbog osjećaja da se ovdje osjećaju među svojima. Ovogodišnja mršava sezona možda će Hrvate natjerati da svoje najvjernije goste više poštuju i da osnaže osjećaj sudbinske povezanosti i identitetske srodnosti dvaju srednjoeuropskih naroda.

Jezična bliskost Hrvata i Čeha omogućava osnovnu komunikaciju, ali potreban je i oprez zbog istih ili sličnih riječi sa suprotnim značenjem. Kada Česi domaćinima kažu da su užasni, to znači da su sjajni, ali ako im kažu da su divni, zapravo im žele reći da su čudni. Listopad i srpen su u češkom studeni i kolovoz, a pravo ne znači ravno nego desno. Miroljubivim Česima ne smije se reći da su pitomi jer to na češkom znači da su glupi. Ne treba se čuditi češkim riječima nápoj, hračky i prkno jer to su piće, igračke i daska za surfanje, kao ni glagolu opalovat, koji znači sunčati, napisao je Lipovac za Vijenac.