Neka zanimanja su otišla u povijest, ali ovo vam nije palo na pamet!
Kako se mijenja život i stižu nova vremena, tako neka zanimanja odlaze u povijest. Što zbog prilika na tržišta rada, što zbog drugih okolnosti. Na listi tih i takvih zanimanja je po svemu sudeći i domaćica župnog stana. U potrazi za nekim zanimljivim, 'apolitičnim' sugovornikom nazvao sam nekoliko istarskih župnih ureda, želeći napraviti razgovor s njihovom domaćicom, ili kako ih većina ljudi zove, kuharicom, no ispostavilo se da ih istarski župni uredi više nemaju.
Jedan nam je svećenik rekao da „nema ljudi“, pa tako ni potrebe za domaćicom, a on se za prehranu pobrine u obližnjem 'domu', dok za druge kućanske poslove brine sam. Drugi kojeg smo nazvali rekao nam je da su domaćice nažalost stvar prošlih vremena, a njemu u kućanskim poslovima pomaže rođakinja.
Nakon nekoliko daljnjih telefonskih poziva ispostavilo se da je jedna od rijetkih živućih bivših domaćica župnih stanova gospođa Marija, bivša domaćica pokojnog tinjanskog župnika Ivana Macinića. Slučaj je htio da nam se na telefon župnog ureda javi upravo gospođa Marija, koja je isprekidanim, jedva čujnim glasom bremenitim godinama otklonila mogućnost razgovora. I drugi su je mediji pitali, kaže, ali uvijek je odbijala, jer je, kako nam je kazala, povučena. „Šteta što će dio povijesti tako ostati neispisan“, rekao sam, pa smo na kraju gospođa Marija i ja sa sjetom zaključili: „Ča moremo!“ (Kristian Stepčić Reisman)
