Uskrs u Istri nisu zečevi i ptići s razglednica, nego pinca i jedinstvo

Uskrs je najveći kršćanski praznik i uz njega se vežu mnogi zanimljivi običaji koji se često razlikuju od kraja do kraja. Tradiciji se ne može reći ne. Vazmeni, odnosno uskrsni običaji u Istri pravi su dokaz tome. Iako se danas pince i jajarice više ne peku pod čripnjom ili u krušnoj peći, to ne znači da je taj običaj nestao, kao što nije nestao običaj da se bojaju jaja koja se potom na Uskrs piće ili da se hrana nosi u crkvu na blagoslov.

Dio je to načina života istarskog kraja s kojim su ljudi neraskidivo vezani. A posebno žene koje su oduvijek bile zadužene za pripremu hrane i kolača. Ti uskrsni običaji i dalje se njeguju jer su to bili neki osnovni običaji.  Tih se običaja ljudi posebno drže za Božić i Uskrs. 

Jaja, luk, špaleta

Kada pomislimo na Uskrs, sigurno nisu zečevi i ptići koje možemo vidjeti na razglednicama, nego pinca i jedinstvo u obitelji da se svi okupe za Uskrs na marendi, odnosno doručku. Hrana koja se u subotu nosila na blagoslov u crkvu, a to su bila obojana jaja, malo mladog luka, jedan komad špalete koja se poslije spremala na način „giravolta“ jer je još bila premekana, sir, sol za luk, pa i malo črnoga vina, iako ne bi svaki župnik bio sretan da se ono blagoslivlja te pečeni janjac bili su na nedjeljnom stolu.

Nekad još prije nisu se pripremale pince, nego pogače. Dakle, u vrijeme kad su u kućama bila samo otvorena ognjišta za zagrijavanje glavne prostorije i kuhanje hrane, radile su se za Uskrs pogače. Tijesto je slično onome za izradu kruha, uz dodatak nekoliko jaja, dva do tri prema mogućnostima jer su ljudi većinom tada jaja prodavali, i malo šećera, odnosno koliko stane u jednu šaku.

Veličina pogače okruglog oblika bila je ujedno veličina čeripnje ispod koje se pekla na ognjištu. Kad je pogača bila pečena, namazala se s gornje strane bijelim vinom ili vodom i posula kristalnim šećerom. Rezala se na kocke i svi članovi obitelji su ju jeli na Uskrs umjesto drugog kruha. Naziva se i „slatki kruh“.

Pince došle s krušnim pećima

Pince su se počele peći s pojavom krušnih peći i peći na drva s pećnicama. U pince se stavlja više jaja. Primjerice za kilogram brašna i do 10 jaja, zatim šećer, kvasac, svinjska mast, u novije vrijeme maslac, te začini – vanilin šećer, korice limuna i naranče, domaća rakija ili rum. Tijesto za pincu se oblikuje u kuglu, na vrhu se zarezuje oštrim nožem u oblik križa, prije pečenja se namaže razmućenim žutanjkom  čime se postiže lijepa boja i sjajan izgled. Na vrh se stavlja nekoliko listića s grane masline koja se blagoslovi na misi za blagdan Cvijetnice, odnosno Uličnice tjedan dana prije Uskrsa.

Za djecu su se posebno pripremale jajarice ili titule. Svako dijete u obitelji bi ih dobilo, a radile su se od istog tijesta kao i pince. Rade se od nekoliko duguljastih komada razvaljanog tijesta koji se spletu u pletenicu. Na vrhu je proširena jer se tamo stavlja sirovo jaje iznad kojeg su dvije trake tijesta kao križ. Premazuje se žutanjkom radi sjaja.

To su zapravo bili jedini kolači koji su se pravili za najveći crkveni blagdan. Naravno, i u prošlosti su se bojala, odnosno šarala jaja, a zanimljivo je da je od tradicije bojanja jaja s kuhanim lišćem luka ili koprive, još stariji onaj šaranja jajeta ugljenom.

Ljuske bi se zakopale

Zanimljivo je da se nakon doručka, sve ljuske od jajeta i mrvice od kruha i pince, ne bi bacale, već bi se spremile i zakopale u zemlju. Taj običaj se održao do danas. Vjerovanje je da se tako blagoslivljala zemlja i budući urod. Uskrs je najvažniji i najveći kršćanski blagdan, kamen temeljac kršćanske vjere koja uskrsnuće Isusa koristi u mnogim liturgijskim svečanostima kroz godinu.

Uskrs svoje podrijetlo duguje židovskom blagdanu Pashe, naročito zato što su u uskrsnoj liturgiji prisutni mnogi biblijski tekstovi koji podsjećaju na izlazak Izraelaca iz egipatskog ropstva i prelazak preko Crvenoga mora.

Na Uskrs se odlazi na jutarnju misu i slavi spomen Kristova uskrsnuća, njegove pobjede nad smrću i grijehom. Noć uoči Uskrsa slavi se vazmeno bdijenje u kojem se u sklopu katoličke liturgije velika, bogato ukrašena uskrsna svijeća zapali na početku slavlja na za to pripravljenom ognju. U ophodu se nosi pred narodom kako bi rasvijetlila vazmenu noć, a na visokom svijećnjaku uz ambon ostaje tijekom svih bogoslužja u vazmeno vrijeme.

Nažalost, ovoga Uskrsa godine gospodnje 2020. sve je drugačije. (M.S./Istragram)