Posjetili smo Muntić, živo selo u kojem se uživa u miru i tišini (video)

0
Edi Pauro - Bafo
Edi Pauro - Bafo

Muntić je selo u općini Ližnjan, ali s njim ga osim administrativne pripadnosti malo što povezuje. Najmanje autobusne linije. Ali, one i Muntić i Ližnjan povezuju s Pulom, čiji su, recimo to tako, sateliti. Premda naziv Muntić dolazi od latinske riječi „mons“ ili „monticulus“, što znači brdo ili brežuljak, nemojte ovdje, u južnoj Istri očekivati točku s panoramskim pogledom, radi se o vrlo blagoj uzvisini s jedva zamjetnim usponom. Dobra strana je toga je što se stanovnici Muntića ne moraju tiskati po nekim strminama, nego imaju mjesta za širenje kao da su u ravnici i dišu punim plućima u svojih desetak ulica i uličica. Ovdje se djetinjstva zasigurno pamte po vožnjama biciklima i romobilima.

Središte mjesta izgleda idealno

Središte mjesta izgleda idealno: kružni tok oko kojega sve: crkva, trgovina, šterna, općinska oglasna ploča, turistička informativna ploča,  autobusna postaja ispod jedne ladonje, a ispod druge, odmah do nje, spomenik Ivanu Jadrešku, 16- godišnjaku kojega su 1944. godine na jednu od njenih grana objesili nacisti. U blizini je i područna škola OŠ Šijana Pula, a jednom tjedno dolazi i liječnik, ali u ordinaciju uređenu u Društvenom domu na ulazu u mjestu. Crkva datira iz 12. stoljeća i posvećena je Sv. Jeronimu, čiji se blagdan, 30. rujna, obilježava feštom. Preko puta crkve nalazi se trgovina, koja je središte društvenog života.

„Nakon otvaranja trgovačkih centara, mi smo samo servis. Uglavnom se dolazi ujutro po kruh i mlijeko, prometa je tek toliko da moja supruga zaradi za plaću“, kaže Vladimir Pletikos, starosjedilac. Ne žali se, kaže da je lijepo živjeti u Muntiću, ali moglo bi biti ljepše: „Imamo Društveni dom u kojemu je nekada bila oštarija, a ispred njega je boćalište, ali sada je sve to zapušteno. Nedostaje nam to mjesto za druženje.“

Za Društvenim domom žali i Bruno Škuflić, žitelj s druge strane kružnog toka, kojega smo zatekli u čišćenju otpalog lišća u dvorištu. „Gradili smo ga još za vrijeme komunizma, dobrovoljnim akcijama. Sad je sve to potučeno i porazbijano i trebalo bi ga srediti. Drugo nam ništa ne nedostaje“, kaže on.

„Prednost Muntića je to što cesta koja prolazi kroz njega ne vodi nigdje drugdje. Zato smo mirno i tiho mjesto“, rekao nam je Zoran Pauro, rođeni Puljanin, koji je iz grada došao živjeti u kuću koju je naslijedio od bake. Kuću je obnovio, ali preostalo je obnoviti ruševnu šternu ispred nje, što će biti financijski zahtjevno. Prije tri mjeseca Muntić je dobio Galeriju Kapelan. U nekadašnjoj staji za goveda uredio ju je Edi Pauro – Bafo, samouki likovni umjetnik.

„Bavimo se organizacijom izložba umjetnika, u stalnoj postavi nalaze moji radovi i radovi nekoliko umjetnika koji se kao i ja bave ručnim radom i uporabne predmete i alate starije od pedeset godina. U potkrovlju sada imamo izložbu Roberta Hrelje, koji je po Puli fotografirao kvake na vratima“, objasnio nam je.   

Jedan on najvećih uporabnih predmeta su originalna istarska zaprežna kola – voz, kojega je njegov djed za života čuvao kao što neki čuvaju auto oldtajmer. U bivšoj staji može se vidjeti manjadura iz koje su se goveda hranila, a iznad nje orme, krbe, tobolci i ostale predmete koji su nekad činili svakodnevicu života na selu. Uz to su izloženi stari motori i bicikli, škrinje – bauli i ostali starinski namještaj.

Umjetnička djela umirovljene građevinske tehničarke 

Jedan od umjetnika čini se radovi nalaze u stalnom postavu je Edijeva majka Irene Pauro. Umirovljena građevinska tehničarka tečaj crtanja pohađala je kod Renata Percan, a osim crteže cvijeća izloženi su joj i torbice pletene od prave, ekološke špage i vune.

Budući da obitelj ima OPG, u njihovoj kući možete vidjeti ekološki uzgojenu rajčicu, tikve, krumpir i popiti domaće vino i rakiju, s ljekovitim biljem ili bez njega, ali ono najzanimljivije je sam njihova kuća.

„Prema mojim saznanjima od povjesničara, najstariji dio naše kuće pripada najstarijoj kući u Muntiću koja još postoji. Prva obitelj s nadimkom Kapelani ovdje se naselila negdje oko 1300. godine i zato su Kapelani imali najviše zemlje u Muntiću. Poslije su braća sagradila kuće po selu, ali ovo je kuća iz koje su svi potekli“ ispričalo nam je.

Zanimljivo je da se svaki dio naselja ima neki naziv: Brov, Zvonići, Barelini, Krnjeli, Placa, Škabini Markolovi, Čalići, a naziv Kapelan odnosi se samo na tu jednu kuću.

Ispred kuće zanimljiv fotografski motiv: stotinjak godina stara smokva izrasla se i korijenje oplela po ostacima dviju kršnih peći. Još je zanimljivije vidjeti ladonju čija je starost procijenjena na oko 450 godina. Nalazi se u ulici koja u produžetku postaje makadamski put koji vodi do antičkog arheološkog nalazišta Vizače ili Nezakcijum, koji, kažu, najstariji grad u Istri. Udaljeno je oko dva kilometra od Muntića, ali ako ste već došli u Muntić, bilo bi šteta ne produžiti dovde.

Muntić je poznat i po pjevačima istarskih narodnih pjesama. Glasovita je ona. „Oj, ti mala iz Muntića, daj mi gajbu, ja ću tebi tića!“. Možda bismo i pronašli nekoga tko bi nam nešto zapjevao da se na povratku iz Nezakcija na nas nije srušio pljusak. A bilo je tako lijepo i vedro kada smo došli. (Tekst: Robi Selan, foto i video: Roberto Matković)

loading...

Posljednji komentari

Povezane vijesti

Najnovije vijesti

Istarski Forum

Za sudjelovanje u Istarskom Forumu potrebna je prijava ili registracija i izrada profila

Prijava ili Registracija korisničkog računa