Može li Istra nešto naučiti od francuskog knjiškog provokatora?
Dok se Istra i Hrvatska još oporavljaju od novogodišnjeg ludila, francuska ključa u onom prosvjednom, kojem se danas pridružilo i književno. Na tržištu se pojavio novi roman kontroverznog francuskog književnika Michela Houellebecqa „Serotonin“. Na hrvatski ćemo prijevod još neko vrijeme čekati, ali pitanja koja postavlja, kao i u prethodnom romanu „Podčinjavanje“, u kojem tematizira (ne)suživot kultura kroz distopiju šerijatske Francuske, tiču se i Istre.
Kako piše Jutarnji list, novi roman govori o inženjeru agronomije koji se vraća u svoju provinciju u Francuskoj, mjesto devastirano globalizacijom kojem nije išla na ruku francuska poljoprivredna politika. Duboko depresivan, četrdeset i šest godina star glavni junak drži da je feminizam kriv za ono što naziva smrću Zapada. Naslov “Serotonin” aluzija je na antidepresive koje uzima ne bi li se mogao hrvati s krajem braka i poslovnim problemima.
Bivšu suprugu, ženu koja ga je ostavila nakon što je otkrila da joj je nevjeran, odlazi potražiti u svoju rodnu Normandiju. Za tog će boravka u Normandiji, piše Jutarnji, sresti otpuštene tvorničke radnike i lokalne poljoprivrednike koje loša agrarna politika vodi u očaj i samoubojstvo. U romanu govori da je to što se zbiva u Francuskoj zapravo veliki, tajni plan za čišćenje sela ne bi li se zadovoljile europske strukture …, ljudi nestaju bez da o tome govore mediji, o tome se, zavjerenički, šuti.
Oni koji se sjećaju rasprava prilikom donošenja prostornih planova prije desetak i više godina u Istri, sjetit će se da je cilj bio oživljavanje istarskog sela, odnosno očuvanje, tj. ponovno naseljavanje napuštenih gradina. Nećemo širiti građevinska područja dok je naselimo stare jezgre, bila je svojevrsna neslužbena mantra tih dokumenata. Ona nova, službena istarska, mogla bi se svesti pod vino, turizam i masline, djelatnosti koje trebaju prostor – čitaj zemlju, a toga, reče netko, Istri ne nedostaje. Svjedoci smo novih i mladih vinara i maslinara, iako je u medijski posredovanoj zbilji ponekad teško razaznati želju od činjenice.
U međuvremenu, hrvatska je radna snaga izgubila administrativne prepreke na jedinstvenom europskom tržištu pa je njen konkurentniji dio dao petama vjetra. A ovi što ostadoše, trebali bi se valjda usredotočiti na prostorne resurse i njihovu autohtonost.
U Houellebecqovom novom romanu, čiji je engleski prijevod predviđen za rujan, scenarij je očito obratan. Sela se pustoše u skladu sa zavjereničkim nakanama europskih elita, radnici nestaju (toga smo se i mi u Istri nagledali) a poljoprivrednici su na granici samoubojstva. Čini se da tamo više nema nikakve agro-idile, i to u domovini šampanjca. (Kristian Stepčić Reisman)
