Porečanka u Zagrebu: Istrijani su tolerantni, ali...

Sjedim u udobnom naslonjaču svog, teško mi je priznati, neskromnog doma. Slash u kutu dnevnog spava u svom krevetu. Kava na stoliću ispred mene iako više imam naviku kuhanja iste, nego ispijanja. U pozadini radijski voditelj vodi neki dnevni kviz, odgovoriš na jedno pitanje digneš pola plaće radnice u kvartovskom marketu. Diplomski se hladi u referadi čekajući službeni datum obrane. Ovo je jedan od trenutaka u životu kad sam svjesno uzela pauzu od jednog dana da se posvetim sebi. Jedan od trenutaka kad shvaćam da nemam što raditi i mogu radit što god poželim, doslovno. Tako oslobađajuće. Tako zastrašujuće, piše Andrea Tintor, Porečanka na studiju u Zagrebu na blogu Razlivena tinta, a prenosi 24sata.

Lažem da nemam baš nikakvih obaveza jer da se uhvatim pisanja „to do“ liste počela bih s pripremom ručka, do pospremanja preko dovršavanja druge kolumne i još bar dvadeset sitnica – koje su u globalu života tako nebitne. Ono što je bitno, i zastrašujuće je spoznaja da nije niti prvi siječanj, ni ponedjeljak ni drugi imaginarni idealan dan za početi ispočetka...

Ne postoji taj trenutak u kojem će se apsolutno sve poklopiti kako bi, eto, baš u ponedjeljak u 8:00 krenuli ispočetka, probudili smo se kao neka nova persona i sad ćemo prvo promijeniti svoju okolinu, a onda cijeli svijet. Šipak.

Ako se osvrnem retrospektivno, posljednja tri mjeseca (meni je broj tri doslovno sveti gral brojeva – ni previše, ni premalo; otac, sin, duh sveti i te spike) mogu podijeliti na tri (!) razdoblja koja smatram krucijalnima za shvaćanje kad je i je li uopće vrijeme za krenuti dalje, od starih navika, partnera, poslova, prijatelja, svega onoga što smo jednostavno s vremenom – prerasli. Vrijeme za krenuti dalje – od sebe kakvu poznajem(o).

Nakon Varvara mučnina u želucu

... tako je izgledao moj mindset krajem svibnja, početkom lipnja. Prelomila sam sa sobom neke krucijalne aspekte života, činjenica da je faks pri kraju nikad nije bila bliže, ljeto je na dohvat ruke, bila sam si sva super. Jedini problem je bio što se ta promjena dogodila doslovno od danas do sutra, da ju uopće racionalno nisam uspjela procesuirati.

Činjenica je da se možeš probuditi i biti nova osoba s novim pogledima na svijet, samo što taj osjećaj ako nema točno definirano uporište ima rok trajanja. Meni je početni zanos trajao do povratka u Poreč. Nekima je turistička destinacija, (ružne) plaže i solidna hrana. Meni je, pri ulasku poslije Varvara (Google maps), Poreč mučan osjećaj u želucu koji traje gotovo šest godina. E, sad jedna pametna – a zašto se vraćaš negdje ako ti stvara mučan osjećaj? Jer sam mazohist. There I said it! Ako kroz par godina mislim pisat romane bol i drama mom životu su neophodni pojmovi egzistencije i inspiracije (bili).

Vratimo se na identitetske mučnine – svatko ima mjesto, grad, kafić, lokaciju uz koju ga vežu emocije da kad je tamo više nije ona osoba koja je drugdje, već se neprestano identitetski vraća u prošlost, barem jednim dijelom sebe. To je meni mjesto u kojem sam odrasla, mjesto čiji ljudi vide neku drugu mene od prije desetak godina koja poprimi svoj oblik jer je nova osoba u stvaranju još uvijek labilna da se uspije othrvati starim obrascima na koje je navikla.

Primjerice, šest godina je prošlo otkako sam se odselila i nemam nikakav doticaj sa susjedima, prijateljicom koja je rodila nedavno i pitanjem „Šta ćeš (i kad) jest?“. Moj novonastali mentalni sklop više organski ne može podnijeti taj odnos roditelj – dijete u kojem je mlađa osoba (za)uvijek tretirana kao trogodišnjak.

Istarski konzervativizam i vinarske obitelji

Ne znam je li to istarski konzervativizam (okej da, Istrijani su tolerantni prema nacionalnim manjinama, pravima drugačijih i slično, ali nedaobog da ti se mala uda za onog tamo iz sela s kojim je cijelo naše selo u svađi jer apokalipsa će danas ili molim da se imovinske kartice i prezimena bogatih obitelji poklapaju za nastavak autohtone istarske loze, obiteljske i vinarske) ili kompletno balkanski mindset „živjet ću sa starcima dok netko od nas prvi ne umre“, no ponavljam – moje biće takve ekstreme koji dugoročno vode negativnim rezultatima ne može podnijeti jer smatram da je život pod nečijom opresijom, bila ona obiteljska ili društveno uvjetovana, osuđen na uništavanje svakog iole ambicioznog atoma u osobi koja želi više jer „dok si pod mojim krovom...“.

Dvadeset i šest dana, četiri knjige, dva napadaja panike i kratkoročna anksioznost doveli su do saznanja da kad se probudiš kao nova osoba moraš skupit muda da tu novu osobu dovedeš na neku pristojnu razinu daljnjeg rasta. Nemam djece pa neću povlačit paralelu s odgojem djeteta, ali ću povući s odgojem psa (i ne, ne mislim da kućni ljubimac može zamijeniti dijete) – kad gradiš novu osobnost na krhotinama stare da se zadrži samo ono što je dobro dođe vrijeme kad je potrebno - umrijeti.

Sex, drugs & rock'n'roll

Jednostavno je, bez smrti nema života i rasta. Ono što nije jednostavno će svjesno umrijeti. Nakon dva mjeseca skupljanja fragmenata onog što smatram svojim vrlinama, skupljanja sjećanja što zapravo želim od života i koji su to snovi koje želim ostvariti te skupljanja sve moguće negativne energije oko sebe počevši s upitima „A što ćeš sad kad završiš fakultet?“ i odgovora koji sama kod sebe prezirem „Ne znam...“ jer uvijek moram sve znati, i ova sloboda je nekad doista zastrašujuća, mazohist i control freak, pa sve do kontempliranja kako ovaj završetak fakulteta čak i je kraj jedne ere.

Ere od desetljeća. Sjećam se u magli da mi je nakon niti jednog polugodišta u ekonomskoj sinulo kako „nisam za to“, što god to tad bilo – računovodstvo primjerice, fuj. No, voljela sam pisati, čitati lektire, Kafku... Zato jer sam voljela hrvatski zato sam ga u trećem (!) srednje na polugodištu imala – nedovoljan (1)! Jer kad nešto volim, onda radim sve što je povezano s tim područjem, ali ne izvršavam obaveze koje bih trebala jer u mojoj glavi su te obaveze dosadne, primjerice učiti teoriju ruskog realizma.

Više su mi se sviđale razvratnice poput madam Bovary i maštanje kako ću jednog dana stvarati vlastite fiktivne svjetove pa nek se ljudi pitaju je li to stvarno ili samo u mojoj glavi. Kad bi me netko u ovom trenutku pitao kako sam provela srednjoškolske dane jedino čega se sjećam je životni stil s nazivnikom sex, drugs & rock n roll kojeg se, ako sagledamo realno, uopće ne bih trebala sjećati. No upravo takav život, na rubu društvenih normi me činio živom i dopuštao da svaki dan živim punim plućima s pogledom prema naprijed, daleko od onog dosadnog računovodstva.

Završetak srednje označavao je jednu smrt, jer nisam uspjela upisati novinarstvo na preddiplomskom. Morala sam umrijeti da se mentalno pripremim kako me čekaju tri (!) godine na fakultetu u koji nisam uopće upućena i niti nisam željela studirati tamo neke
kulturalne studije. Danas, kad bih se vraćala u trenutak upisa, svaki put ispočetka upisala baš te kulturalne studije koje nitko ni sad ne razumije u potpunosti.

Kraj preddiplomskog, vrijeme za upis tog prokletog novinarstva. Ako mogu izdvojiti jednu vrlinu, koja je nekad i mana, to je – upornost. Kad nešto zacrtam, to je moje i nema daljnje rasprave, ako ne u ovom trenutku onda kad bude pravo vrijeme, ali nema odustajanja, napisala je Andrea Tintor, prenosi 24sata.