Naš urednik opet posjetio Kavkaz, evo što je doživio (foto)
Prvi sam put Gruziju posjetio 2013. godine a dobri dojmovi i splet okolnosti naveli su me da se ponovno uputim u državu kolijevku vinove loze. Turističkija i nešto skuplja nego ranije, dočekala me svojim eklektičnim i bučnim Tbilisijem, divljim Kavkazom i mističnim pećinama Uplistsikhe, u kojima je drevna kultura svoje 'bad guys' bacala u uspravnu rupu veličine pol metra s pol metra, u kojoj se nije moglo sjediti, a odgovora na pitanje koliko su ih dugo tamo držali zasad nema.
Daleko od precijenjenih restorana starog Tbilisija, jeli smo na još uvijek nedovoljno gentrificiranoj Ulici Mardžanišvili, gdje se hinkali, karčo i kačapuri mogu dobiti po za naše pojmove vrlo pristupačnoj cijeni. Svježi listovi korijandra obilato se stavljaju u mnoga jela, te gruzijskoj kuhinji daju dašak Indije i Orijenta, a opet, vina koje rade po recepturi slabo kontroliranog vrenja, u zakopanim ćupovima tzv. kvevrijima, imaju okus poput domaćeg istarskog vina, samo znatno dorađenijeg.
Hinkali, koji se nadijevaju začinjenim mljevenim mesom, nalik su krafima u obliku kuharske kape, a kačapuri je obično tjesto sa sirom, ali domaćim i toliko intenzivnim da ti se pred očima stvori krava dok ga prebireš jezikom. A krava i inače u Gruziji ima nebrojeno mnogo – pasu po livadama, brdima, uz cestu, na kružnom toku..... Slobodno šeću cestom, a na vozačima je da ih izbjegavaju. Gruzijcima su nedavno ukinute vize za Schengen i nadaju se ulasku u EU, iako će tada - ne znam jesu li toga svjesni - ti prizori i njihov način života najvjerojatnije nepovratno nestati.
Na groblju Kukia, ponad Tbilisija, natpisi na spomenicima otkrivaju multikulturnu prošlost grada. Donji je dio sređen, ali na gornjem, u visoko obrasloj travi skrivaju se spomenici ograđeni metalnim ogradama, od kojih su neke i zaključane lokotima. Nisam uspio shvatiti zašto, jer nisu dovoljno visoke da bi spriječile krađu, a istovremeno, barem po mom rezoniranju, odvraćaju eventualne poznanike od davanja počasti.
Spomenik rusko-gruzijskom prijateljstvu
Na putu do podnožja planine Kazbegi i gradića Stepantsminde prošli smo skijalište Gudauri i spomenik rusko-gruzijskom prijateljstvu s kojeg puca veličanstven pogled na moćni Kavkaz. Tu su nuditelji usluga jahanja, paraglajdinga i slično, a u Stepantsmindi do crkve Gergeti, također na koti 'nebu pod oblake' voze terenci za 15 larija (2,9 larija je oko jedan euro). Ručak za dvije osobe u solidnom restoranu izvan centra Tbilisija može se pojesti za 50-ak kuna, kutija cigareta stoji oko osam kuna, a litra benzina od šest do osam, ovisno o postaji. Vožnja podzemnom željeznicom u Tbilisiju košta oko 1,25 kuna.
Gruzijci su strašno ponosni na svoje pravoslavno kršćansko nasljeđe, pa tako jako vole pričati o svojim manastirima, a i nije neobično vidjeti obične građane kako se krste prolazeći kraj crkava. Manje su skloni pričati o svojim neposlušnim pokrajinama Abhaziji i Južnoj Osetiji čiji teritorij centralna vlada u Tbilisijiu ne kontrolira.
Muzej jednom od svojih najvećih (ili bar povijesno najrelevantnijih) sinova – Josifu Visarionoviču Staljinu dobro su turistički iskoristili. Podignut je u njegovu rodnom gradu Goriju u regiji Kartli, sve odiše starim socijalističkim štimungom, ali ulaznica je za njihove pojmove skupa – iznosi pet eura, dok se primjerice u susjedni etnografski muzej može ući za jedan euro.
Još jedna od turističkih meka, naročito za Ruse i ostale goste s istoka je i grad Bordžomi u istoimenom nacionalnom parku. U njemu se nalazi izvor ljekovite vode koju su nekoć davno otkrili ruski vojnici koji su imali problema s probavom. U centru grada nalazi se i javna slavina oko koje se stvara red i na kojoj si svatko može natočiti kapljicu zdravlja.
U Gruziji cvjeta trgovina na štandovima uz cestu. Mogu se probati različite vrste meda, sir, voće i povrće, kupiti tipični slatkiši u obliku 'gusjenice' od želatiniziranog voća i orašastih plodova, a ima i pravih malih pekara gdje se kruh peče na tradicionalan način. U velikom 'bunaru' od kamena i opeke zapali se vatra, a kad na dnu ostane žar, tijesto se lijepi na zid. Kad je spremno za konzumaciju počinje se odvajati od podloge.
Vrijedi pogledati i Mtskhetu, bivši glavni grad Gruzije, utvrdu Ananuri iznad umjetnog jezera Zhinvali ili pak izvor ljekovite vode koja obiluje željezom na tzv. Vojnom putu prema granici s Rusijom. Čak i kada svih tih 'dragulja' ne bi bilo, svjež planinski zrak, bistra i čista voda na kojoj cijela ta regija 'sjedi', kao i čudesna, uzbudljiva i teško opisiva atmosfera doista čine tu rubnu europsku državu jedinstvenim odabirom za turiste sklone avanturi. (Tekst i foto: Kristian Stepčić Reisman)
